Razlozi za izmene i dopune Zakona o autorskim i srodnim pravima

Izmene i dopune Zakona o autorskim i srodnim pravima iz 2019. godine, bar po obrazloženju njihovog donosioca, imale su za cilj uspostavljanje  efikasnijeg nacionalnog sistema pravne zaštite autorskog i srodnih prava i odnose se na unapređenje kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava, na produženje trajanja zaštite imovinskih prava interpretatora i proizvođača fonograma, kao i na jačanje građansko-pravne zaštite autorskog i srodnih prava uopšte.[1]

Izmena zakona je bila važna i iz razloga što je njom delimično ispunjena obaveza Republike Srbije za usaglašavanje sa evropskim propisima. Naime, nakon analize komentara koje je Evropska Komisija dala u odnosu na dostavljene tabele usklađenosti, utvrđeno je da je pojedine odredbe važećeg zakona bilo potrebno izmeniti i/ili dopuniti kako bi se važeći zakon uskladio sa evropskim zakonodavstvom. U tekst izmena i dopuna uključene su i sve sugestije Kancelarije za evropske integracije koje su date tokom monitoringa regulative u poglavlju 7, kao fazi pristupnih pregovora EU.

S tim u vezi, izmene koje se odnose na produženje trajanja zaštite prouzrokovane su potrebom za usklađivanjem našeg zakona sa brojnim deirektivama EU, a naročito Direktivom broj 2011/77/EU, kojom je izmenjena i dopunjena Direktiva 2006/116/EU koja reguliše trajanje autorskopravne zaštite. Dalje, izmene i dopune koje se odnose na pravila ostvarivanja autorskih prava iz Direktive 2004/48/EU.

Ostale odredbe izmena i dopuna zakona odnose se na usklađivanje sa Direktivom o pravnoj zaštiti baza podataka 96/9 EZ, Direktivom o harmonizaciji određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informatičkom društvu 2001/29 EZ, Direktivom o usklađivanju određenih pravila o autorskom i srodnim pravima koja se primenjuju na satelitsko emitovanje i kablovsko reemitovanje 93/83/EEZ, Direktivom o pravu zakupa i posluge 115/2006, kao i Direktivom o zaštiti računarskih programa 2009/24/EC.

Međutim, nisu sve izmene izvršene u cilju usaglašavanja sa pravom EU. Određeni broj odredbi se odnosi na suspenziju autorskih prava, prava interpretatora i kolektivno ostvarivanje, a koja rešenja nisu preuzeta iz prava EU.

Iako se veliki broj promena odnosi na kolektivno ostvarivanje prava, važno je napomenuti da predmetnim izmenama i dopunama nije izvršeno usklađivanje sa Direktivom o kolektivnom upravljanju autorskim pravom, pa se najobimnije promene našeg zakona u ovoj oblasti autorskog prava tek očekuju u budućnosti.[2

Izmene koje se odnose na ostvarivanje autorskih i srodnih prava i građansko-pravnu zaštitu

Izmene i dopune Zakona vezane za građansko-pravnu zaštitu autorskog i srodnih prava, pored obaveze usklađivanja sa propisima EU, donete su sa ciljem da postupak učine efikasnijim u smislu njegove brzine, ali i da se poboljša efekat samog procesa, odnosno da se potraživanja dosuđena presudama učine izglednijim za naplatu.

Naime, izmenama važećeg zakona koje se odnose na ostvarivanje autorskog i srodnih prava proširen je broj kategorija lica koja mogu da podnesu tužbu zbog povrede autorskog i srodnih prava. Tako, tužbu zbog povrede autorskog ili srodnog prava, kao i tužbu zbog postojanja ozbiljne pretnje da će pravo biti povređeno, mogu da podnesu autor, nosilac autorskog prava, interpretator, proizvođač fonograma, proizvođač videograma, proizvođač emisije, proizvođač baze podataka, sticalac isključivih autorskih ili srodnopravnih ovlašćenja, kao i organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava i to protiv svakog lica koje vrši povredu njegovog prava.[3]

Izmenama je posebno definisano i šta tužilac može tužbom da zahteva, pa zahtevi mogu biti usmereni na oduzimanje ili isključenje iz prometa predmeta kojima je izvršena povreda, na zabranu otuđenja, oduzimanje ili uništenje materijala i predmeta koji su pretežno upotrebljeni u proizvodnji predmeta kojima je izvršena povreda prava i to bez naknade.


Drugim rečima, može se zahtevati[4]:

  • utvrđenje povrede prava (ili ozbiljne pretnje da će pravo biti povređeno),  zabrana radnji kojima se povređuje pravo ili radnji koje predstavljaju ozbiljnu pretnju da će pravo biti povređeno, kao i zabranu ponavljanja takvih ili sličnih radnji pod pretnjom plaćanja primerenog novčanog iznosa tužiocu,
  • naknada imovinske i neimovinske štete,
  • isključenje iz prometa, oduzimanje ili uništenje, ili preinačenje bez bilo kakve naknade, predmeta kojima je izvršena povreda prava, uključujući i primerke predmeta zaštite, njihove ambalaže, matrice, negative i slično,
  • zabrana otuđenja, oduzimanje ili uništenje, bez bilo kakve naknade, materijala i predmeta koji su pretežno upotrebljeni u stvaranju ili proizvodnji predmeta kojima se povređuje pravo,
  • objavljivanje presude o trošku tuženog,
  • davanje podataka o trećim licima koja su učestvovala u povredi prava.


Kada je zahtev za objavljivanje odluke u trošku tuženog u pitanju, sud će, u granicama tužbenog zahteva  odlučiti u kom sredstvu javnog saopštavanja će biti objavljena presuda, a ukolikosud odluči da se objavi samo deo presude, odrediće da se objavi izreka i prema potrebi onaj deo presude iz kog je vidljivo o kakvoj se povredi radi i ko je povredu izvršio.

Pored izmena koje se tiču meritornih zahteva, neke izmene se odnose i na mogućnost izricanja privremenih mera i mera obezbeđenja dokaza.

Naime, zakon predviđa da privremene mere mogu da budu određene i bez saslušanja tuženika, posebno onda kada bi odlaganje njihovog određivanja moglo naneti štetu tužiocu. Takođe, ukoliko se povreda prava vrši na komercijalnoj osnovi, zakon predviđa da sud može odrediti i privremenu meru zaplene pokretne i nepokretne imovine, kao i meru zabrane isplate novčanih sredstava sa računa lica protiv koga se predlaže privremena mera. Uslov za određivanje ovih mera jeste da lice koje meru predlaže učini verovatnim da je autorsko ili srodno pravo povređeno, odnosno da će biti povređeno ili da postoje okolnosti koje mogu da ugroze naknadu štete nosiocu prava. Tako sada, prema odredbama izmenjenog zakona, lice čije je pravo povređeno, mora da opravda određivanje privremene mere podnošenjem tužbe sudu u roku od 30 dana od dana donošenja rešenja o određivanju privremene mere. Ovaj član takođe uređuje i pitanje pravnih posledica nepokretanja tužbe radi opravdanja privremene mere, kao i pitanje naknade štete licu protiv koga je privremena mera neopravdano određena.[5]

Takođe, po zahtevu nosioca autorskog ili srodnog prava koji učini verovatnim da je njegovo pravo već povređeno, da se objektivno može zaključiti da će doći do povrede tog prava, odnosno da postoji opasnost od nastanka neotklonjive štete ili pak opravdanog straha da će dokazi čije se obezbeđenje predlaže biti uništeni, sud može odrediti meru obezbeđenja dokaza, naravno u skladu sa odredbama zakona koji regulišu građansko procesno pravo. Kada je obezbeđenje dokaza u pitanju, izmenom zakona sud je obavezan da prilikom obezbeđenja dokaza, u isto vreme obezbedi i tajnost poverljivih informacija.

Bitno je napomenuti i da sud pred kojim se vodi postupak po tužbi zbog povrede autorskog prava, informacije o povredi  može da traži ne samo od lica koje je izvršilo povredu prava, već i od trećih lica koja su sa tim licem povezana u poslovnom smislu, što je bitno jer se roba koja je predmet zahteva, odnosno sredstva izvršenja nezakonite radnje, često nalazi kod drugih subjekata koji mogu biti u vezi odnosno u poslovnom lancu sa tuženim.

Ako govorimo o ostvarivanju prava u širem smislu, odnosno iznosu materijalne štete koja se može zahtevati, veoma je važno pomenuti promenu koja se odnosi na ukidanje mogućnosti zahtevanja trostrukog iznosa uobičajene naknade u slučajevima kada je šteta naneta namerom. Kontroverzni institut koji je omogućavao zloupotrebe na strani tužioca, ali i predstavljao neku vrstu kazne koja nije svojstvena građanskom
pravu, ukinut je izmenama i dopunama ovog zakona.

Pa tako, novo rešenje glasi da će sud pri određivanju visine naknade štete u slučaju kada je učinilac povrede znao ili mogao da zna da čini povredu prava  uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, kao što su negativne ekonomske posledice koje trpi oštećeni, uključujući izgubljenu dobit, dobit koju je štetnik ostvario povredom prava i, u odgovarajućim slučajevima, okolnosti koje nemaju ekonomski karakter, kao što je neimovinska šteta.[6]

Međutim, po novom rešenju sud može umesto naknade takve štete, kada okolnosti slučaja to opravdavaju, da dosudi oštećenom paušalnu naknadu koja ne može biti niža od uobičajene naknade koju bi primio za konkretni oblik korišćenja predmeta zaštite, da je to korišćenje bilo zakonito.

Promene koje se tiču baza podataka i računarskih programa

Kako svi mediji, a naročito oni koji svoj sadržaj plasiraju preko internet portala, imaju strukturisane baze podataka sa fotografijama, tekstovima, video zapisima, jako je bitno napomenuti i promene koje se tiču autorskopravne zaštite tih baza.

Prva promena koja se tiče baza podataka je izmena fraze “sastavni delovi”, frazom “sadržina”, što je pravno i terminološki ispravnije, a što je i bila primedba Evropske komisije.[7]

Takođe, dodata je nova pravna norma koja definiše bazu podataka kao predmet srodnog prava i predmet autorsko-pravne zaštite, čime je izvršeno usklađivanje sa Direktivom o pravnoj zaštiti baza podataka 96/9/EK.[8]

Dakle, novom zakonskom odredbom predviđeno je da baze podataka pored autorsko pravne zaštite budu tretirane i kao predmet srodnih prava, dakle uživaće potpuniju zakonski zaštitu. Autorskim pravom se štiti baza ukoliko je po svojim karakteristikama tvorevina duha, kao i ukoliko  ispunjava uslove u pogledu originalnosti forme. Srodnopravna zaštita se odnosi na komercijalni aspekt baze, u smislu sredstava uloženih u njenu izradu.

Zakonski definisana baza podataka je zbirka zasebnih podataka, autorskih dela ili drugih materijala uređenih na sistematičan ili metodičan način, koji su pojedinačno dostupni elektronskim ili drugim putem.[9] Dakle, baza mora predstavljati skup podataka koji su uređeni na sistematičan i metodičan način, tako da im se može pristupiti na lak i organizovan način. Odnosno, ukoliko je sadržaj baze složen po određenoj metodologiji, logici ili pravilu i relativno lak za pretraživanje, ovakav sadržaj može predstavljati bazu u autorskopravnom smislu. Međutim, ukoliko sami podaci nisu strukturisani, nego deponovani bez jasnih pravila i metodologije, takav skup podataka ne predstavlja bazu u smislu ovog zakona. Pored sistematičnosti i metodičnosti, sledeći uslov je originalnost. Da bi baza podataka uživala zaštitu po odredbama ovog zakona, ona mora biti originalna u smislu što njena struktura i način vođenja mora biti jedinstven (Originalnost odnosno jedinstvenost rešenja koje potencijalno uživa autorskopravnu zaštitu mora da se sagleda u kontekstu postojećih rešenja, gde će se slobodnom sudijskom ocenom ili veštačenjem od strane stručnog lica u svakom konkretnom slučaju utvrditi da li određeno rešenje po stepenu inventivnosti zavređuje da bude okrarakterisano kao jedinstveno ili isto odnosno slično postojećem). Takođe, bitno je naglasiti da je u ovom slučaju predmet pravne zaštite baza kao celina, sa akcentom na njenoj organizaciji i sistematičnosti, dok se u ocenu autorskopravne zaštite na njenom sadržaju ne ulazi. Stoga se baza može sastojati iz više zasebnih autorskih dela, ali i od sadržaja koji ne uživa autorskopravnu zaštitu.[10]

Kada su ograničenja prava autora baze u pitanju, novi zakon ih takođe proširuje, tako da sada zakoniti korisnik baze podataka odnosno subjekt koji je na zakonit način stekao pravo na korišćenje može, u cilju pristupa sadržini
i normalnom korišćenju sadržine,
bez dozvole nosioca prava odnosno plaćanja naknade da:

  • Umnožava bazu,
  • Vrši njeno prevođenje, adaptaciju, uređivanje
    ili bilo koju drugu izmenu,
  • Stavlja u promet bazu podataka,
  • Javno saopštava i prikazuje bazu.

Druga važna promena koja se odnosi na bazu podataka je promena pravila o pravima na bazi stvorenoj u radnom odnosu. Naime, trajni nosilac prava na bazi podataka koju je stvorio zaposleni kod poslodavca ostaje poslodavac. Pravilo koje je nekad važilo samo za računarske programe, sada važi i za baze podataka.

Kada su u pitanju računarski programi, najveći deo promena odnosi se na pravila o ograničavanju autorskih prava, odnosno pravila o suspenziji autorskih prava, kada je u pitanju uobičajeno korišćenje (Pod uobičajenim korišćenjem se podrazumeva potreban obim i način korišćenja da bi baza bila korišćena po svojoj nameni, odnosno da bi bila ispunjena njena svrha). Takođe, bliže se definiše zaštita ovih kategorija autorskih dela u smislu što zaštitu uživa računarski program zajedno sa pratećom tehničkom i
korisničkom dokumentacijom, zbog njenog značaja u postupku korišćenja računarskog programa. Ovde se ne ulazi u podobnost same dokumentacije da bude smatrana autorskim delom, što zavisi od ispunjenosi opštih uslova predviđenih zakonom.

Naime, kod računarskog programa, ukoliko nešto drugo nije previđeno ugovorom, lice koje je na zakonit način pribavilo primerak računarskog programa može bez dozvole autora i bez plaćanja autorske naknade vršiti sledeće radnje:

  • trajno ili privremeno umnožavati računarski
    program ili pojedine njegove delove, bilo kojim sredstvima i u bilo kom obliku,
    onda kada je to neophodno za korišćenje računarskog programa u skladu sa
    njegovom namenom;
  • otklanjati greške u računarskom programu
    imajući u vidu njegovu namenu;
  • učitavati, prikazivati, pokretati, prenositi
    ili smeštati računarski program u memoriju računara ako je to neophodno za
    umnožavanje računarskog programa na način kako je u tački jedan ovog stava objašnjeno
  • prevoditi, prilagođavati, aranžirati i vršiti
    druge izmene računarskog programa kao i umnoženih rezultata tih radnji.

Ugovorom se ne može zabraniti pravljenje rezervne kopije računarskog programa na trajnom telesnom nosaču ukoliko je to neophodno za njegovo korišćenje.

Takođe, lice koje ima pravo da koristi primerak računarskog programa ovlašćeno je da, bez dozvole nosioca prava, posmatra, ispituje ili testira rad računarskog programa sa ciljem da utvrdi ideje i principe na kojima počiva bilo koji od elemenata računarskog programa, pod uslovom da to čini dok preduzima radnje učitavanja, prikazivanja, pokretanja, prenosa ili smeštanja programa za koje je ovlašćen da ih čini.[11]

Promene koje se tiču trajanja autorskopravne zaštite

Značajna izmena koju je predlog zakona uveo odnosi se na izračunavanje trajanja zaštite kooautorskih imovinskih prava na muzičkim kompozicijama sa rečima (prava tekstopisaca i autora muzike). U skladu sa Direktivom 2011/77/EU[12] predviđen je jedinstven rok zaštite za muzičke kompozicije sa rečima koji iznosi 70 godina od smrti poslednjeg preživelog koautora.

Takođe, izmenama zakona izvršeno je usklađivanje sa ostalim odredbama Direktive 2011/77/EU[13]  tako što se produžava trajanje ž zaštite imovinskih prava interpretatora koji su svoje interpretacije zabeležili na fonogram, sa 50 na 70 godina. Prema važećem zakonu, imovinsko pravo interpretatora traje 50 godina od dana nastanka interpretacije, a ako je interpretacija zakonito objavljena ili izdata, onda taj rok teče od datuma izdavanja, odnosno, objavljivanja.

Kratak pregled nekih promena koje se tiču emitovanja i re-emitovanja sadržaja

Veliki deo promena odnosi se na pitanja emitovanja sadržaja, uključujući zemaljsko, kablovsko i satelitsko emitovanje sadržaja, mahom u cilju usklađivanja sa Direktivom o satelitskom emitovanju i kablovskom re-emitovanju.[14]

Naime, za razliku od prethodne definicije radnje emitovanja, koja je podrazumevala javno izveštavanje dela žičanim ili bežičnim prenosom radijskih ili televizijskih programskih signala namenjenih za javni prijem, sada  se pod istom radnjom podrazumeva saopštavanje autorskog dela javnosti prenosom radijskih ili televizijskih programskih signala od subjekta koji vrši emitovanje, do prijemnih uređaja putem mreže predajnika ili satelitskih stanica.[15] Izmenama je takođe promenjena i definicija Re-emitovanja, pa je okarakterisana kao istovremeno saopštavanje autorskog dela javnosti u neizmenjenom i celovitom obliku od strane lica različitog od radiodifuzne organizacije koja autorsko delo izvorno emituje, dok se kablovsko re-emitovanje odvija putem kablovskog ili mikrotalasnog sistema i podrazumeva istovremeno, neizmenjeno i neprekinuto reemitovanje inicijalne žične, bežične ili satelitske emisije televizijskog ili radio programa koji je namenjen za prijem od strane javnosti.[16]

Kratak pregled nekih promena koje se tiču kolektivnog ostvarivanja prava

Iako novim zakonskim izmenama nisu obuhvaćena rešenja iz Direktive o kolektivnom upravljanju autorskim pravom, jedan deo odredbi se odnosi upravo na kolektivno ostvarivanje. Tako su promenjene norme koje se tiču postupka za davanje dozvole odnosno ovlašćenja organizacijama za kolektivno ostvarivanje, odnosno definisano je šta se sve podnosi uz zahtev za dobijanje dozvole, i u kojim situacijama se ta dozvola oduzima.

Takođe, po novim rešenjima pravična naknada treba da bude rezultat sporazuma između autora s jedne, i korisnika s druge strane. Tek u nedostatku takvog sporazuma, država može da odluči o iznosu pravične naknade za korišćenje muzičkih dela. Dakle, tarifu uvek određuje organizacija kroz pregovore sa reprezentativnim udruženjem korisnika, a  ukoliko pregovori ne uspeju, predlog tarife određuje Upravni odbor organizacije i dostavlja je nadležnom organu na saglasnost.

Neke od odredbi zakona se tiču i načina prikupljanja naknada, kao i upravljanja organizacijama. Naime, organizacijom upravljaju njeni članovi, a ne njeni osnivači, jer se uloga osnivača iscrpljuje činom osnivanja organizacije. Od trenutka usvajanja osnivačkog akta, osnivači postaju članovi, što je precizirano novom zakonskom odredbom.

Takođe, iz razloga usaglašavanja sa Bernskom konvencijom, brisane su odredbe na osnovu kojih se naknada autora muzičkih dela i naknada interpretatora i proizvođača fonograma prikuplja kroz tzv. mehanizam jedne uplatnice. Stoga su promenjene odredbe koje se tiču saveta za kontrolu i raspodelu naknade, kao zajedničkog tela tri kolektivne organizacije.  Naime, po novim rešenjima autori će preko svoje organizacija samostalno naplaćivati naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela, dok će interpretatori i proizvođači fonograma to činiti preko svojih organizacija, osim ukoliko se organizacije iz razloga efikasnosti ili ekonomičnosti ne sporazume drugačije. Izmenom zakona se propisuje i krajnji rok u kome organizacije moraju da raspodele i isplate novac prikupljen od korisnika na ime naknade za iskorišćavanje autorskih dela i predmeta srodnih prava u prethodnoj godini. Taj rok je 31. decembar tekuće godine. Istovremeno, ostavljena je mogućnost domaćim organizacijama da u opravdanim slučajevima naknadu isplaćuju i po proteku propisanog roka.

S obzirom da ZASP još uvek nije usaglašen sa evropskim pravom u domenu kolektivnog ostvarivanja, nova zakonska rešenja su privremena i prelazna, do implementacije pravila iz Direktive o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava (Direktiva 2014/26). Najveća promena koju nova direktiva propisuje, i koja će po svemu sudeći biti deo našeg pravnog sistema u bliskoj budućnosti, je mogućnost da se prava ostvaruju preko nezavisnih subjekata koje će karakterisati internacionalno licenciranje, za ubiranje prihoda za onlajn emitovanje sadržaja. Ovi subjekti će delovati kao komercijalno orjentisane organizacije, za razliku od neprofitnih koje su danas zastupljene, kakav je SOKOJ na primer. Dakle, novi subjekti za ostvarivanje prava delovaće nezavisno, i sklapaće ugovore sa nosiocima prava, dok će svoju uslugu izvršavati uz naknadu.


Ocena sistema kolektivnog ostvarivanja autorskih prava u Strategiji razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji do 2025. godine

Autori Strategije razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji do 2025. godine ukazali su na manjkavosti trenutnog sistema kolektivnog ostvarivanja autorskih prava i ukazali su na niz problema sa kojima se suočavaju na prvom mestu mediji u Republici Srbiji.

Naime, ukazano je da mediji (delimično i operatori) često kritikuju način dostavljanja podataka organizacijama za kolektivnu zaštitu autorskih i srodnih prava koje su propisale te organizacije navodeći kao razlog prenormiranost propisane obaveze korisnika koja stvara velike dodatne troškove i ukazuju na potrebu striktnog poštovanja Uredbe Vlade Srbije o vođenju elektronske evidencije emitovanih dela koja ne zahteva značajno angažovanje resursa niti dodatne troškove. Takođe kritikuje se i sam postupak pregovaranja oko Tarife za korišćenje autorskih dela, a iznose se i tvrdnje da kolektivne organizacije zloupotrebljavaju svoju monopolsku poziciju u pregovorima sa korisnicima, i da nisu zainteresovane da tarifa bude zaista plod kompromisa, kakva je bila intencija zakona. Navodi se i da u zakonu nisu postavljeni kriterijumi po kojima bi se nedvosmisleno mogla utvrditi reprezentativnost udruženja korisnika i koje bi se moglo smatrati legitimnim predstavnikom određene grupacije korisnika za pregovore oko Tarife.

Primedbe elektronskih medija kao korisnika autorskih dela odnose se i na nedovoljno precizno definisan način utvrđivanja osnovice za tzv. minimalnu autorsku tarifu, koja je sada po samovoljno utvrđenoj osnovici kolektivnih organizacija za zaštitu autorskih i srodnih dela, znatno veća od osnovne tarife.


[1]
Predmet ove analize će biti izmene i dopune koje se odnose na autorska prava koja su povezana sa novinarskom delatnošću, u štampanim i onlajn medijima, uključujući i baze podataka koje su sastavni deo svakog onlajn medija. Dok, autorska i srodna prava koja se tiču fonograma, videograma, satelitskog emitovanja, kao i kolektivnog ostvarivanja autorskih prava neće predmet detaljne analize.

[2] Collective
rights management directive (2014/26/EU)

[3]
Zakon o autorskim i srodnim pravima (“Sl. glasnik RS”, br. 104/2009,
99/2011, 119/2012, 29/2016 – odluka US i 66/2019), član 204a

[4] Ibid. član 205

[5] Ibid. član 210a, 210b

[6] Ibid. član 206

[7]   Ibid.
član 5, stav 2

[8]   Ibid.
član 5a

[9] Ibid. član 5a

[10] Ibid. član 5a

[11] Ibid. član 47

[12] Directive
on the term of protection of copyright and certain related rights 2006/116/EC

[13]
Ibid. Član 1.2

[14] Satellite
and Cable Directive 93/83/EEC

[15] Zakon
o autorskim i srodnim pravima (“Sl. glasnik RS”, br. 104/2009,
99/2011, 119/2012, 29/2016 – odluka US i 66/2019), član 28

[16] Ibid. član 29