PRAVNI OKVIR


Net neutralnost u užem smislu predstavlja načelo funkcionisanja interneta, po kome bi internet servis provajtedi trebali da tretiraju sve podatke koji se nalaze na mreži na isti način, bez diskriminacije na bazi sadržaja, vrste platfome – vebsajta i aplikacije, načina komunikacije itd. Odnosno ne bi smeli ni na koji način da favorizuju određeni tip podataka po svom sadržaju ili izvoru u odnosu na druge internet stranice. Internet neutralnost po nekim gledištima podrazumeva I omogućavanje slobodnog pristupa svim sadržajima od strane korisnika, sa druge strane, računajući i veći stepen ograničavanja I suspenzije autorskih prava.

Opšti propis koji indirektno proklamuje nezavisnost interneta u Republici Srbiji je svakako Zakon o elektronskim komunikacijama.[1]  Predmetni zakon daje i definiciju interneta na način što ga određuje kao globalni elektronski komunikacioni sistem sačinjen od velikog broja međusobno povezanih računarskih mreža i uređaja, koji razmenjuju podatke koristeći zajednički skup komunikacionih protokola.[2]

Ovim aktom između ostalog se uređuju uslovi i način za obavljanje delatnosti u oblasti elektronskih komunikacija, nadležnosti državnih organa u oblasti elektronskih komunikacija; položaj i rad Regulatorne agencije za elektronske komunikacije i poštanske usluge, obavljanje delatnosti elektronskih komunikacija po režimu opšteg ovlašćenja, pružanje usluga univerzalnog servisa, određivanje tržišta podložnih prethodnoj regulaciji, analiza tržišta, određivanje operatora sa značajnom tržišnom snagom  i ovlašćenja Regulatorne agencije u odnosu na takvog operatora, korišćenje i kontrola radio-frekvencijskog spektra, distribucija i emitovanje medijskih sadržaja, zaštita prava korisnika i pretplatnika, bezbednost i integritet elektronskih komunikacionih mreža i usluga, tajnost elektronskih komunikacija, zakonito presretanje i zadržavanje podataka itd.[3]

Ustav Republike Srbije ne sadrži direktne garancije neutralnositi interneta, već se iste crpe iz sloboda medija I prava na informisanost i obaveštenost. Takođe, ustav ne prepoznaje kategoriju nezavisnih regulatornih tela kao posebne kategorije organa, od kojih je jedan nadležan za sprovođenje upravo propisa o neutralnosti mreže, ali poznaje tzv. nosioce javnih ovlašćenja, u koje spadaju međusobno vrlo različiti entiteti od organa teritorijalne autonomije (autonomne pokrajine) i lokalna samouprave, preko univerziteta, javnih preduzeća, drugih ustanova, privatnih lica koja vrše javna ovlašćenja (notari, izvršitelji i sl.), pa i tela koja vrše regulatornu funkciju. 

Ustav takođe navodi da se pojedina javna ovlašćenja mogu zakonom poveriti i preduzećima, ustanovama, organizacijama i pojedincima, kao i posebnim organima preko kojih se ostvaruje regulatorna funkcija u pojedinim oblastima ili delatnostima.  Dakle ustavni termin koji najviše odgovara za REM bi bio poseban organ preko kojeg se ostvaruje regulatorna funkcija.  Dalje, Ustav navodi da pojedinačni akti i radnje državnih organa, organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, organa autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave, moraju biti zasnovani na zakonu, i da kontrolu zakonitosti vrši sud u upravnom sporu, ako nije obezbeđena zaštita pred drugim sudom (član 198. Ustava). Dakle, Ustav predviđa mogućnost da se pojedina javna ovlašćenja prenesu zakonom organizacijama ili regulatornim organima, kao i da je kontrola zakonitosti pojedinačnih akata poverena sudskoj vlasti.

Ustav Republike Srbije, kao najviši državni akt ne pominje neutralnost interneta, već na uopšten način proklamuje prava I slobode, koja pravila se mogu u širem smislu vezati I za prava čoveka na ili u vezi sa globalnom mrežom. Naime, Ustav Republike Srbije, kao jedno od najvažnijih prava najpre zabranjuje svaku diskriminaciju, neposrednu ili posrednu, po bilo kom osnovu.[4]

Dalje, kao i u svakodnevnom životu, proklamovana ljudska prava važe i u onlajn okruženju. Tako se jemči sloboda misli, savesti, uverenja i veroispovesti, pravo da se ostane pri svom uverenju, sloboda mišljenja i izražavanja, kao i sloboda da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje. Takođe se garantuje da u Republici Srbiji nema cenzure I da je svako je slobodan da bez odobrenja, na način predviđen zakonom, osniva novine i druga sredstva javnog obaveštavanja u skladu sa zakonom.[5]

Možda najkonkretniji dodir srpskog konstitutivnog akta sa neutralnošću interneta može se vezati  za pravo da svako istinito, potpuno i blagovremeno bude obaveštavan o pitanjima od javnog značaja i sredstva javnog obaveštavanja su dužna da to pravo poštuju, kao i da ima pravo na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, u skladu sa zakonom.[6]


DEFINICIJA NEUTRALNOSTI INTERNETA U REGULATIVI REPUBLIKE SRBIJE


Zakon ne definiše precizno pojam neutralnost interneta, već njegovom pojmu i zaštiti pristupa najpre kroz načela i ciljeve ovog akta koji se zasnivaju, između ostalog na sledećim principima:[7]

  • obezbeđivanju uslova za ravnomeran razvoj elektronskih komunikacija na celoj teritoriji Republike Srbije
  • obezbeđivanju predvidivosti poslovanja i ravnopravnih uslova za poslovanje operatora
  • usklađivanju obavljanja delatnosti u oblasti elektronskih komunikacija sa domaćim i međunarodnim standardima
  • obezbeđivanju dostupnosti usluga univerzalnog servisa svim građanima u Republici Srbiji, uz zadovoljenje potreba specifičnih društvenih grupa, uključujući osobe sa invaliditetom, starije i socijalno ugrožene korisnike
  • 5obezbeđivanju međupovezivanja elektronskih komunikacionih mreža i usluga, odnosno operatora, pod ravnopravnim i uzajamno prihvatljivim uslovima
  • podsticanju konkurencije, ekonomičnosti i delotvornosti u obavljanju delatnosti elektronskih komunikacija, na tehnološki neutralnoj osnovi;
  • podsticanju racionalnog i ekonomičnog korišćenja numeracije i radio-frekvencijskog spektra, na tehnološki neutralnoj osnovi;
  • obezbeđivanju maksimalne koristi za korisnike elektronskih komunikacija, uključujući osobe sa invaliditetom, starije i socijalno ugrožene korisnike, naročito u smislu izbora, cene i kvaliteta;
  • obezbeđivanju visokog nivoa zaštite interesa potrošača u odnosu sa operatorima
  • obezbeđivanju mogućnosti krajnjih korisnika da, prilikom korišćenja javnih komunikacionih mreža i usluga, slobodno pristupaju i distribuiraju informacije, kao i da koriste aplikacije i usluge po svom izboru

Dakle, pitanje neutralnosti interneta se može prepoznati u skoro svakom od navedenih principa u manjoj ili većoj meri, a naročito u poslednjoj stavci – obezbeđivanju mogućnosti krajnjih korisnika da, prilikom korišćenja javnih komunikacionih mreža i usluga, slobodno pristupaju i distribuiraju informacije, kao i da koriste aplikacije i usluge po svom izboru.

Dalje, Zakon definiše uslugu pružanja internet usluge kao elektronsku komunikacionu uslugu koja se po pravilu pruža uz naknadu, a sastoji se u celini ili pretežno od prenosa signala u elektronskim komunikacionim mrežama, uključujući telekomunikacione usluge i usluge distribucije i emitovanja medijskih sadržaja, ali ne obuhvata usluge pružanja medijskih sadržaja ili obavljanja uredničke kontrole nad medijskim sadržajima koji se prenose putem elektronskih komunikacionih mreža i usluga, niti obuhvata usluge informacionog društva koje se u celini ili pretežno ne sastoje od prenosa signala elektronskim komunikacionim mrežama.[8] Tumačeći ovu normu možemo zaključiti da se pružaocima usluga ne dodeljuje ovlašćenje da se upuštaju u ocenu sadržaja koji se prenosi niti da utiču na brzinu njegovog protoka.

Ostatak zakona o elektronskim komunikacijama kroz konkretne pravne norme dalje reguliše elektronske komunikacije, a posredno i ovo pitanje.


PRETHODNA INSTITUCIONALNA I REGULATORNA REŠENJA INTERNET NEUTRALNOSTI


Tradicionalno poslovi regulacije u ovim oblastima su bili u nadležnosti organa državne uprave (odnosno ministarstva na saveznom i republičkom nivou), i usled te istorijske inercije i sama nezavisna regulatorna tela često levitiraju između organa državne uprave i regulatornog tela.

Prvi nezavisni regulator – Republička radiodifuzna agencija (RRA),  u Srbiji je osnovan u oblasti radiodifuzije 2003. godine, a u skladu sa tadašnjim Zakonom o radiodifuziji. Taj zakon je RRA definisao kao samostalnu, odnosno nezavisnu organizaciju koja vrši javna ovlašćenja, u skladu sa tim zakonom i propisima donetim na osnovu tog zakona, sa svojstvom pravnog lica. Iako je naziv ove institucije u sebi sadržao reč agencija, njen položaj se razlikovao od agencija koje su uvedene 2005. godine, Zakonom o javnim agencijama. Zbog toga u to vreme nije bilo najjasnije kakva je pravna priroda RRA u pravnom poretku Republike Srbije.[9]  U to vreme osnovni ciljevi koje je trebalo postići bili su uspostavljanje nezavisne regulacije ovog radiodifuznog I telekomunikacionog sektora i  usklađivanje sa praksom koja je bila već uspostavljena u Evropskoj uniji, a obezbeđivanjem preduslova za nesmetano funkcionisanje tržišta elektronskih medija.

Nakon RRA, formirane su dve odvojene agencije, REM koji je ostao nadležan za radiodifuziju i RATEL koji je preuzeo telekomunikaciono emitovanje medijskih sadržaja.

Pored važećeg Zakona o elektronskim komunikacijama, najavljeno je donošenje novog, istoimenog akta koji bi trebao uskoro da se nađe u skupštinskoj proceduri.[10]


IMPLEMENTACIJA REGULATIVE


Pitanje neutralnosti interneta u Republici Srbiji nije samo stvar regulatornog okvira u kom se kreću državni organi, prava I obaveze internet servis provajdera i korisnika interneta, već je neodvojivo od globalnog trenda ukrupnjivanja pružaoca usluga, velikih internet platformi i na neki način sve većeg nivoa monopolizacije pojedinih usluga. Na taj način otvara se put uticajnim i moćnijim internet kompanijama da koristeći svoj dominantan položaj ili učečće u kapitalu servis provajdera izbore bolju poziciju u odnosu na sve ostale učesnike na mreži, odnosno omogućava im da budu favorizovani.

S toga je pitanje diskusije na ovu temu uvek otvoreno i interesantno. Ne može se reći da izvršni organi nadležni za predlaganje propisa koji regulišu ovo pitanje, ulaze u detaljnije obrazlaganje ovih pravila, niti da potenciraju potrebu da se neutralnost interneta zaštiti odnosno ograniči. Diskusija na ovu temu mahom je zastupljena u krugovima internet aktivista, zagovornika zaštite potrošača i nevladinog sektora.

Pored pomenutog Zakona o elektronskim komunikacijama koji na najdirektniji način reguliše internet I njegovu neutralnosti, u svojoj uzročno – posledičnoj vezi, može se reći da i antimonopolski propisi Republike Srbije, iako nisu usmereni isključivo na interent, u velikoj meri regulišu i zloupotrebu monopolističkog ponašanja i na telekomunikacionoj odnosno internet mreži.

Tako, prema predmetnom zakonu povredom konkurencije u smislu ovog zakona smatraju se akti ili radnje učesnika na tržištu koje za cilj ili posledicu imaju ili mogu da imaju značajno ograničavanje, narušavanje ili sprečavanje konkurencije.[11]

Odredbama istog akta, zabranjuje se zloupotreba dominantnog položaja na tržištu, a po kojom se podrazumeva naročito neposredno ili posredno nametanje nepravične kupovne ili prodajne cene ili drugih nepravičnih uslova poslovanja, zatim ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehničkog razvoja, primenjivanje nejednakih uslova poslovanja na iste poslove sa različitim učesnicima na tržištu (čime se pojedini učesnici na tržištu dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na konkurente), kao i uslovljavanje zaključenja ugovora time da druga strana prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili prema trgovačkim običajima nisu u vezi sa predmetom ugovora.[12]

U cilju sprečavanje monopolističkog položaja operatera koji ima značajnu tržišnu snagu, zakon je predvideo obavezu nediskriminatornog postupanja odnosi se na jednako postupanje operatora sa značajnom tržišnom snagom prilikom pružanja usluga međupovezivanja i pristupa u uporedivim okolnostima. Naime, takav operater je dužan da, u skladu sa navedenom obavezom, drugim operatorima pruža usluge pod jednakim uslovima i sa istim kvalitetom kao što to čini za sopstvene potrebe, odnosno za potrebe povezanih lica ili partnera.[13]


INSTITUCIJE NADLEŽNE ZA REGULISANJE PITANJA NEUTRALNOSTI MREŽE


Najviši organ izvršne vlasti Republike Srbije koji nadzire primenu Zakona o elektronskim komunikacijama, a samim tim i odredbe koje garantuju slobodu interneta, je Ministarstvo trgovine, turizma I telekomunikacija. U Srbiji postoji određeni broj ovih tela od kojih su najznačajnija ona koja vrše poslove u oblasti zaštite konkurencije (Komisija za zaštitu konkurencije – KZK), elektronskih komunikacija i poštanskih usluga (Regulatorna agencija za elektronske komunikacije i poštanske usluge – RATEL) i elektronskih medija (Regulatorno telo za elektronske medije – REM). Operativno, na nivou agencije, primenu Zakona o elektronskim komunikacijama sprovodi Regulatorno telo za elektronske komunikacije I poštanske usluge (RATEL) –  nezavisna regulatorna organizacija sa svojstvom pravnog lica, koja vrši javna ovlašćenja u cilju efikasnog sprovođenja utvrđene politike u oblasti elektronskih komunikacija, podsticanja konkurencije elektronskih komunikacionih mreža i usluga, unapređivanja njihovog kapaciteta, odnosno kvaliteta, doprinosa razvoju tržišta elektronskih komunikacija i zaštite interesa korisnika elektronskih komunikacija.[14] Agencije, između ostalog odlučuje o pravima i obavezama operatora, odnosno poštanskih operatora i korisnika, sarađuje sa organima i organizacijama nadležnim za oblast radiodifuzije, zaštite konkurencije, zaštite potrošača, zaštite podataka o ličnosti i drugim organima i organizacijama po pitanjima značajnim za oblast elektronskih komunikacija I poštanskih usluga.[15]


MEHANIZMI KONTROLE I SANKCIJE ZA NEPOŠTOVANJE PROPISA


Osnovni mehanizam kontrole koji poseduje Agencija je ovlašćenje da traži od operatora podatke i informacije koji su joj potrebni radi provere njihovog postupanja u skladu sa zakonskim obavezama, kao i da vrši merenja i ispitivanja rada elektronskih komunikacionih mreža i usluga, pripadajućih sredstava, elektronske komunikacione opreme i terminalne opreme. Poslove merenja i ispitivanja Agencija vrši preko kontrolno-mernih centara, kao organizacionih jedinica Agencije (područne jedinice), odnosno preko lica ovlašćenih za vršenje merenja i ispitivanja. Tako, ako Agencija utvrdi da postupanje operatora nije u skladu sa obavezama o tome obaveštava operatora i određuje rok u kome operator može da se izjasni o utvrđenim nepravilnostima, odnosno da ih otkloni i o tome obavesti Agenciju.[16]

Pored Agencije, kao vid kontrole i obezbeđivanja poštovanja zakona odnosno neutralnosti mreže,zakon paralelno predviđa i inspekcijski nadzor, koji se sprovodi nad primenom ovog zakona, propisa kojima se uređuje delatnost elektronskih komunikacija, kao i međunarodnih sporazuma u oblasti elektronskih komunikacija, obavlja Ministarstvo, preko posebnog  inspektorata zaduženog za  elektronske komunikacije. Inspekcijski nadzor nad primenom ovog zakona i propisa kojim se uređuje delatnost elektronskih komunikacija na teritoriji autonomne pokrajine vrši autonomna pokrajina preko svojih organa, kao poverenih poslova.

Inspektor je samostalan u granicama ovlašćenja utvrđenih zakonom i drugim propisima kojima se uređuje obavljanje poslova inspekcije, a za svoj rad je lično odgovoran i dužan je da uzme u postupak prijave Agencije, građana, preduzeća i drugih organizacija, kao i da obavesti podnosioca prijave o rezultatima postupka.[17]

Inspektor ima ovlašćenja za postupanje operatora u vezi sa primenom mera zaštite podataka o ličnosti i privatnosti, obezbeđivanjem bezbednosti i integriteta javnih komunikacionih mreža i usluga, kao i omogućavanjem zakonitog presretanja elektronskih komunikacija i pristupa zadržanim podacima.  Na osnovu tako iskorišćenih ovlašćenja, inspektor može da nalaže mere za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, nedostataka ili propusta i određuje rok za njihovo otklanjanje, preduzima privremene mere, uključujući određivanje zabrane rada, pečaćenja i oduzimanja elektronske komunikacione opreme ili dela opreme, naročito ako se radio-frekvencijski spektar neovlašćeno koristi, ako se koristi suprotno propisanim uslovima korišćenja ili ako se utvrdi da rad elektronske komunikacione opreme predstavlja neposrednu i ozbiljnu pretnju javnoj bezbednosti ili ugrožava životnu sredinu, privremeno zabranjuje obavljanje delatnosti, pri čemu određuje vreme trajanja privremene zabrane obavljanja delatnosti u kome su lica dužna da otklone protivpravno stanje koje je razlog izricanja mere. Protiv rešenja inspektora može se izjaviti žalba Ministarstvu u roku od osam dana od dana prijema rešenja, koja ne odlaže izvršenje rešenja i protiv njega se može pokrenuti upravni spor.Inspektor je dužan da o utvrđenim nepravilnostima, nedostacima ili propustima u primeni ovog zakona i propisa donetim na osnovu njega obavesti Agenciju i, po potrebi, predloži Agenciji preduzimanje mera iz njene nadležnosti.[18]

Možemo reći da je kao jedan od mehanizama obezbeđivanja sprovođenja zakon predviđena I transparentnost rada RATEL-a. Tako, Statut obavezuje Agenciju na transparentnost u radu, tako da je ista dužna da propise za primenu Zakona, zapisnike sa sednica i odluke Upravnog odbora, registre, evidencije i baze podataka, uporedne preglede kvaliteta i cena javno ponuđenih usluga i druge podatke od interesa za zaštitu i unapređenje interesa potrošača, odnosno krajnjih korisnika, stručna mišljenja, studije i analize naručene za potrebe Agencije, kao o statističke podatke i druge pokazatelje razvoja tržišta, elektronskih komunikacija i tržišta poštanskih usluga, godišnje finansijske izveštaje učini javno dostupnim na veb prezentaciji Agencije, uz poštovanje propisa koji regulišu zaštitu podataka ličnosti.[19]

Na osnovu inspekcijskog nalaza, prekršajni sud može osuditi operatora na kazne koje se kreću I rasponu od 100.000 do 2.000.000 RSD.


EFIKASNOST I NEZAVISNOST INSTITUCIJA


Ustav ne prepoznaje nezavisna regulatorna tela kao posebnu kategoriju organa, ali poznaje tzv. nosioce javnih ovlašćenja, u koje spadaju međusobno vrlo različiti entiteti od organa teritorijalne autonomije (autonomne pokrajine) i lokalna samouprave, preko univerziteta, javnih preduzeća, drugih ustanova, privatnih lica koja vrše javna ovlašćenja (notari, izvršitelji i sl.), pa i tela koja vrše regulatornu funkciju. 

Ustav navodi da se pojedina javna ovlašćenja mogu zakonom poveriti i preduzećima, ustanovama, organizacijama i pojedincima, kao i posebnim organima preko kojih se ostvaruje regulatorna funkcija u pojedinim oblastima ili delatnostima. S toga se može zaključiti da regulatorna tela potpadaju pod kategoriju – posebnih organa.[20]  Dalje, Ustav navodi da pojedinačni akti i radnje državnih organa, organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, organa autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave, moraju biti zasnovani na zakonu, i da kontrolu zakonitosti vrši sud u upravnom sporu, ako nije obezbeđena zaštita pred drugim sudom.[21]

U izboru članova regulatornog tela za telekomunikacije učestvuju izvršna i zakonodavna vlast. Naime, na Vlada utvrđuje predlog kandidata za predsednika, zamenika predsednika i članove upravnog odbora koji ispunjavaju kriterijume za izbor, poštujući zakonske uslove, nakon čega Narodna skupština odlučuje o njihovom izboru.

Posebno je problematična odredba kojom se predviđa da ukoliko izbor svih članova ne uspe, postupak se ponavlja dok se svi članovi ne imenuju, čime se zakonodavnoj vlasti omogućava da iznova glasa o izboru dok ne budu izabrani članovi koji odgovaraju parlamentarnoj većini.

Nezavisnu regulaciju ne može da sprovodi organ zavisan od uprave, zato je neophodno nezavisnog regulatora postaviti u ravan gde će biti jasno da su odvojena vlasti, koju kontroliše sudska vlast.  To je jedini način da se obezbediti da institucija koja obavlja odgovornu regulatornu funkciju bude organizacija od integriteta, nezavisna i poštovana, bez mogućnosti direktnog ili indirektnog upliva uticaja izvršne vlasti.

Iako Zakona o elektronskim komunikacijama je bliže definiše pravni status Regulatornog tela za elektronske komunikacije i poštanske usluge (RATEL) na način što propisuje da je Regulatorno telo za elektronske medije samostalna nezavisna regulatorna organizacija sa svojstvom pravnog lica, koja vrši javna ovlašćenja, kao i da je regulator funkcionalno i finansijski nezavisan od državnih organa i organizacija, pružalaca medijskih usluga i operatora[22], u suštini potpuna nezavisnost od državnog aparata nije ostvarena, kako na zakonskom nivou, a nije sprovedena ni u praksi.

Iako Republika Srbija ima određeni nivo garancija neutralnosti interneta, na zakonskom nivou, nejveći problem u dostizanju njihove svrhe je u upitnoj nezavisnosti regulatornih tela koji sprovode zakon, kao i u netransparentnosti, kako rada operatora, tako i operatora, a koja upitnost se ogleda u nemogućnošću razdvajanja ovih u načelu nezavisnih organa od izvršne vlasti.

Jedan od mehanizama koji je netransparentan je i onaj koji brine o pravu na tajnost komuniciranja, odnosno nadzoru elektronskih komunikacija.

Pravo na tajnost komuniciranja predstavlja komponentu prava na privatnost i odnosi se na nepovredivost tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja, dok su odstupanja od nepovredivosti dozvoljena samo na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ako su neophodna radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predviđen zakonom (član 41. Ustava RS). Ovo pravo je “tehnološki neutralno”, tako da nije bitno kojim se sredstvima obavlja komunikacija, svaka komunikacija podrazumeva postojanje istog stepena pravne zaštite. Sa druge strane, zaštita tajnosti komunikacije podrazumeva podjednako zaštitu sadržine komunikacije i podataka o komunikaciji.[23]

Tajni nadzor elektronskih komunikacija se može definisati kao svako presretanje elektronskih komunikacija kojim se otkriva sadržaj komunikacije (koja se odvija između učesnika u komunikaciji od kojih je bar jedan pod nadzorom), kroz sve njene oblike (govorni, tekstualni, video, prenos podataka i drugo). Podrazumeva meru koju ovlašćeni državni organi naređuju u cilju otkrivanja određenih krivičnih dela.[24]

Zakonito presretanje elektronskih komunikacijapredstavlja tajni nadzor elektronskih komunikacionih usluga, delatnosti i saobraćaja koji pruža telekomunikacioni operator, koje se odnosi na sam sadržaj komunikacija, a koji vrše ovlašćeni državni organi ili organizacije. Ono je dozvoljeno samo na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ako je neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predviđen zakonom.[25]

Nedorečena zakonska regulativa i učestala zloupotreba ovlašćenja od strane bezbednosnih službi, netransparentnost u njihovom radu i generalna neinformisanost ili nezainteresovanost korisnika, stvara pogodne preduslove za masovno kršenje privatnosti i tajnosti komunikacije. Zbog toga se, paralelno sa reformom zakona koji se odnose na bezbednost, mora razmišljati i o promeni načina rada službi bezbednosti, njihovih navika, uz uspostavljanje jakih mehanizmima kontrole javnosti (civilnog društva), koja se može ostvariti i konstantnom edukacijom i podizanjem svesti o problemu, što je jedan od ciljeva ovog istraživanja.[26]

Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti sproveo je tokom 2012. godine nadzor nad sprovođenjem i izvršavanjem Zakona o zaštiti podataka o ličnosti od strane operatora fiksne i mobilne telefonije, u delu koji se odnosi na dostavljanje zadržanih podataka državnim organima, u skladu sa članom 128. i 129. Zakona o elektronskim komunikacijama. Nadzor je sprovođen nad nekoliko velikih operatera, a odnosio se na usluge mobilne i fiksne telefonije. Svim operatorima poslat je identičan dopis u kom je traženo da se izjasne o ukupnom broju primljenih zahteva državnih organa za dostavljanje zadržanih podataka, zatim po kom osnovu su ti podaci traženi, da li je na zahtev odgovoreno i na koji način, način dostavljanja podataka u slučaju da je odgovor bio pozitivan vrstu nosača informacija na kojem su dostavljeni traženi podaci, za period od 12 meseci unazad. Od operatora je takođe zahtevano da se izjasne o tome da li službe bezbednosti imaju direktan pristup određenim podacima o komunikaciji korisnika. Ovaj izveštaj je pokazao, pre svega, da je regulativa nejasna, ali i da se čak i kao takva primenjuje potpuno neadekvatno uz veliki stepen sumnje da se podacima o komunikaciji pristupa neovlašćeno. Izveštaj Poverenika je pokazao da su se državni organi obraćali operatorima za zahtevom za pristup zadržanim podacima ukupno 4382 puta, da su operatori odgovorili pozitivno 3914 puta a odbili 364. Na osnovu odgovora operatora se može konstatovati da imaju posebne stručne službe koje odgovaraju na zahteve za pristup podacima. Svi operatori ukazuju na to da ne dostavljaju podatke ako nisu ispunjeni zakonski uslovi, ali je zanimljivo da je na veliki broj zahteva odgovoreno iako nije naveden pravni osnov za pristup podacima. Sadržaj zahteva za pristup podacima nije uređen nijednim propisom, pa formalno i ovakav zahtev bio bio pravno valjan, ali je prosto neverovatno da državni organi ne navode koji im je osnov za pristup zadržanim podacima, a čak i sudovi koji izdaju nalog za pristup podacima nekad propuštaju da to urede.[27]


DEJSTVO REGULATIVE


Odredbama Zakona o elektronskim komunikacijama koje se odnose na neutralnost interneta pokrivaju celokupnu delatonst  u oblasti elektronskih komunikacija, kao i nadležnosti državnih organa u oblasti elektronskih komunikacija, zatim položaj i rad Regulatorne agencije za elektronske komunikacije i poštanske usluge, projektovanje, izgradnja ili postavljanje, korišćenje i održavanje elektronskih komunikacionih mreža, pripadajućih sredstava, elektronske komunikacione opreme i terminalne opreme, određivanje tržišta podložnih prethodnoj regulaciji I njegova analiza, određivanje operatora sa značajnom tržišnom snagom i ovlašćenja Regulatorne agencije za elektronske komunikacije i poštanske usluge u odnosu na takvog operatora, upravljanje i korišćenje adresa i brojeva (numeracija), upravljanje, korišćenje i kontrola radio-frekvencijskog spektra, distribucija i emitovanje medijskih sadržaja, zaštita prava korisnika i pretplatnika, bezbednost i integritet elektronskih komunikacionih mreža i usluga, tajnost elektronskih komunikacija I uslove za zakonito presretanje i zadržavanje podataka.


IZUZECI OD PRAVILA NEUTRALNOSTI MREŽE


Obrada podataka o sadržaju saobraćaja preptplatnika I korisnika, dozvoljen je samo izuzetno. Odnosno operator javno dostupnih elektronskih komunikacionih usluga, koji obrađuje i čuva podatke o saobraćaju pretplatnika i korisnika, dužan je da te podatke obriše ili učini neprepoznatljivim lice na koje se ti podaci odnose, kada podaci o saobraćaju više nisu neophodni za prenos komunikacije, sa izuzetkom podataka koji su neophodni radi izrade računa za usluge ili međupovezivanje (samo do isteka zakonom predviđenog roka za reklamacije ili naplatu potraživanja), zatim podataka koje operator koristi radi oglašavanja i prodaje usluga (uz prethodni pristanak lica na koje se podaci odnose, kao i radi pružanja usluga sa dodatom vrednošću, u meri i vremenu neophodnom za te svrhe), kao I u drugim slučajevim u skladu sa zakonom. Takođe, zakon daje Agenciji (RATEL) i drugim nadležnih državnim organima da ostvare uvid u podatke o mrežnom saobraćaju koji su od značaja za odlučivanje u sporovima, naročito povodom računa za usluge ili međupovezivanja. Što se tiče prikupljanja podataka o lokaciji, operator javnih komunikacionih mreža i javno dostupnih elektronskih komunikacionih usluga  može obrađivati podatke o lokaciji korisnika (koji nisu podaci o saobraćaju), samo kada se lica na koja se ti podaci odnose učine neprepoznatljivim ili uz njihov prethodni pristanak radi pružanja usluga sa dodatom vrednošću, u meri i vremenu potrebnom za te svrhe. Operator je takođe dužan da pretplatniku omogući filtriranje nezatraženih i škodljivih elektronskih poruka, kao i jednostavan način za podešavanje ili isključivanje filtera, što je još jedan vid mešanja operatora u sadržaj komunikacija, po osnovu zakona. [28]


PRESRETANJE KOMUNIKACIJA KAO VID OGRANIČENJA NEUTRALNOSTI INTERNETA


Presretanje elektronskih komunikacija kojim se otkriva sadržaj komunikacije nije dopušteno bez pristanka korisnika, osim na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predviđen zakonom.Međutim, to ne sprečava snimanje komunikacija i sa njima povezanih podataka o saobraćaju, koje se obavlja radi dokazivanja komercijalnih transakcija ili drugih poslovnih odnosa, u kojima su obe strane svesne ili bi morale biti svesne ili su izričito upozorene na to da obavljena komunikacija može da bude snimljena. Korišćenje elektronskih komunikacionih mreža i usluga radi čuvanja ili pristupanja podacima pohranjenim u terminalnoj opremi pretplatnika ili korisnika, dozvoljeno je pod uslovom da je pretplatniku ili korisniku dato jasno i potpuno obaveštenje o svrsi prikupljanja i obrade podataka, u skladu sa zakonom kojim se uređuje zaštita podataka o ličnosti, kao i da mu je pružena prilika da takvu obradu odbije, s tim što to ne sprečava tehničko čuvanje ili pristup podacima u svrhu obezbeđivanja komunikacije u okviru elektronskih komunikacionih mreža ili pružanja usluga koje je pretplatnik ili korisnik izričito zatražio.

Operator je dužan da dozvoli zakonito presretanje komunikacije, odnosno nadležni državni organ koji sprovodi poslove zakonitog presretanja dužan je da vodi evidenciju o presretnutim elektronskim komunikacijama, koja naročito sadrži određenje akta koji predstavlja pravni osnov za vršenje presretanja, datum i vreme vršenja presretanja, kao i da ovu evidenciju čuva kao tajnu, u skladu sa zakonom kojim se uređuje tajnost podataka.Ukoliko nadležni državni organ koji sprovodi poslove zakonitog presretanja nije u mogućnosti da izvrši zakonito presretanje elektronskih komunikacija bez pristupa prostorijama, elektronskoj komunikacionoj mreži, pripadajućim sredstvima ili elektronskoj komunikacionoj opremi operatora, operator je dužan da o primljenim zahtevima za presretanje elektronskih komunikacija vodi evidenciju, koja naročito sadrži identifikaciju ovlašćenog lica koje je vršilo presretanje, određenje akta koji predstavlja pravni osnov za vršenje presretanja, datum i vreme vršenja presretanja, kao i da ovu evidenciju čuva kao tajnu, u skladu sa zakonom kojim se uređuje tajnost podataka.[29]

Operator je dužan da čuva podatke potrebne za praćenje i utvrđivanje izvora komunikacije, utvrđivanje odredišta komunikacije, utvrđivanje početka, trajanja i završetka komunikacije, utvrđivanje vrste komunikacije, identifikaciju terminalne opreme korisnika, utvrđivanje lokacije mobilne terminalne opreme korisnika. Važno je naglasiti da je zabranjeno je zadržavanje podataka koji otkrivaju sadržaj komunikacije.[30]


Advokat Dragan Milić


[1] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon)

[2] Ibid. član 4, stav 1, tačka 15

[3] Ibid. član 2

[4] Ustav Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006), član 21

[5] Ibid, član 43 – 50

[6] Ibid, član 51

[7] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon), član 3

[8] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon), član 4, stav 1, tačka 10

[9] Pravna analiza položaja nezavisnog regulatornog tela u oblasti elektronskih medija u Srbiji, NUNS, str. 3

[10] https://www.paragraf.rs/dnevne-vesti/151116/151116-vest18.html

[11] Zakon o zaštiti konkurencije (“Sl. glasnik RS”, br. 51/2009 i 95/2013), član 9

[12] Ibid. član 16

[13] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon), član 65

[14] Statut regulatorne agencije za elektronske komunikacije i poštanske usluge, član 2

[15] Ibid. Član 12

[16] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon), član 131

[17] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon), član 132 – 133

[18] Ibid. 134 – 135

[19] Statut regulatorne agencije za elektronske komunikacije i poštanske usluge, član 29

[20] Ustav Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006) član 137

[21] Ustav Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006) član 198

[22] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon), član 5

[23] http://wiki.sharedefense.org/index.php/Nadzor_i_postupanje_u_skladu_sa_zakonom

[24] Zakonik o krivičnom postupku, član 161. stav 1 i 2 i član 166. do 170.

[25] Zakon o elektronskim komunikacijama, član 126

[26] http://wiki.sharedefense.org/index.php/Nadzor_i_postupanje_u_skladu_sa_zakonom

[27] http://wiki.sharedefense.org/index.php/Nadzor_i_postupanje_u_skladu_sa_zakonom

[28] Zakon o elektronskim komunikacijama (“Sl. glasnik RS”, br. 44/2010, 60/2013 – odluka US, 62/2014 i 95/2018 – dr. zakon), član 119 – 123

[29] Ibid. 126 – 127

[30] Ibid 129