Na Pravnom Fakultetu Univerziteta u Beogradu, u organizaciji Studentske asocijacije za međunarodnu saradju i Legal Aid-a, 17. novembra održana je panel diskusija na temu Etika i pravo u novinarstvu. Na pitanja moderatora i studenata odgovarali su Zdenko Tomanović, Ljiljana Smajlović i Dragan Milić.


Prenosimo deo razgovora sa Draganom Milićem:


KOLIKO JE RAZVIJENO MEDIJSKO PRAVO U SRBIJI, PO VAŠEM MIŠLJENJU?

Da bismo analzirali pitanje razvijenosti medijskog prava u Srbiji, to moramo uraditi iz nekoliko uglova. Najpre, iz zakonodavnog. Zakon o javnom informisanju i medijima, ne zaostaje mnogo od sličnih zakona evropskih i zemalja okruženja. Međutim to mu ne daje legitimitet i ne čini ga savršenim. Naprotiv. Iz ugla nekog ko ga svakodnevno primenjuje, neke odredbe se uvek mogu bolje i preciznije postaviti i uvek će ostati potreba da se pokrije ili bolje reguliše neki deo medijskog prava.

Međutim, već kao studenti znate da nije moguće svaku životnu situaciju podvesti pod pravnu normu. Čak i da ZJIM umesto 150 ima 15.000 članova, vrlo brzo bi se u praksi sreli sa situacijom koja nije regulisana. A sa druge strane zakon bi bio toliko haotičan da bi bilo nemoguće primenjivati ga.

Znači dolazimo na teren sudske prakse odnosno primene samog zakona. Zapravo to je oblast gde ima još mnogo mesta za napredak. Za ustanovljavanje jedinstvene prakse jako je bino imati ujednačene sudske odluke, što je uslov za pravnu sigurnost i kvalitetno tumačenje zakonskih odredbi. To je kod nas počelo da se ozbiljnije razvija tek kada su medijski sporovi predati na nadležnosti Višim sudovima, kasnije samo Višem sudu u Beogradu, što je uticalo da se sudije Višeg suda specijalizuju u ovoj oblasti i bolje razumeju, kako sam zakon tako i duh samog medijskog prava u celini.

Tu sudsku praksu svakdonevno gradimo svi mi, sudovi, advokati, stranke, mediji, ali ne treba zanemariti i doprinos pravne teorije razvitku ove pravne discipline.
Iako mlada nauka, Medijsko pravo svakako zaslužuje da se nađe u društvu drugih predmeta na pravnim fakultetima. I tu se na Zapadu, naročito u anglosaksonskom sistemu mnogo dalje odmaklo nego ovde.

Kao što je kolega Tomanović ukazao, jedna velika manjkavost našeg medijskog prava leži u formulaciji člana 200, Zakona o obligacionim odonosima koji se supsidijarno primenjuje u odnosu na ZJIM koji je Lex specialis. Naime, ZOO, ne propisuje pravo na naknadu štete zbog povreda ugleda pravnim licima, već se ograničava samo na fizička. Što je protivno svakoj pravnoj logici i načelu pravičnosti.


KOLIKO SU LJUDI UPOZNATI SA SVOJIM PRAVIMA I OBAVEZAMA?

Ono što je dodatni problem je svest ljudi o svojim pravima ali i obavezama. Ona nije dovoljno razvijena ni kod samih medijskih radnika kod nas, a možete zamisliti koliko tek obični građani nisu informisani koja im prava stoje na raspolaganju i kako da ih ostvare.

ZJIM je u suštini jedan kompleksan zakon, ako se ozbiljnije bavite njime, naravno ni približno kao ZKP ili ZPP, ali ipak jeste. Ostvarenje prava po osnovu ovog zakona iziskuje dosta znanja iz oblasti procesnog prava, ali i materijalnog. ZJIM se u velikoj meri oslanja na ZPP i ZOO, i dobro poznavanje ovih bazičnih i možda najbitnijih građansko pravnih zakona kod nas, neophodno je da bi se i medijsko pravo razumelo, a prava proistekla iz odredbi ovog zakona ostvarivala.


DA LI PRAVNA REGULATIVA OBEZBEĐUJE DOVOLJNU ZAŠTITU INTERESA GRAĐANA ILI VIŠE ŠTITI MEDIJE?

Ponovo podvlačim pitanje primene zakona. Potrebno je poznavati sva prava, ali i obaveze koja proističu iz zakona i znati kako ih primeniti u praksi. Uz kvalitetno zastupanje u velikoj meri se može ostvariti zaštita pojedinačnih interesa, kako za medije tako i za građane koji se pozivaju na ZJIM.

Odnosno, zakon ostavlja dosta prostora oštećenom da predupredi, umanji ili nadoknadi pričinjenu štetu, a na njemu je da to iskoristi ili ne. Takođe, mediji bi trebali poznavati Zakon i najpre učiniti sve da ga ne povrede, a u slučaju povrede da na najbezbolniji način izbegnu troškove postupka i visoke iznose štete.

Nažalost, zaštita nije potpuna, a na svima nama je da utičemo da se pozitivno pravo usavrši u narednom periodu i pokriju sfere koje su sada neregulisane.


KOJE OPCIJE IMAJU GRAĐANI KOJI SMATRAJU DA SU IM POVREĐENA PRAVA PUTEM MEDIJA?

Oštećeni ima opciju najpre da pokuša da spreči nastanak štete odnosno istu umanji, podnošenjem zahteva za objavljivanje odgovora na informaciju i tužbe za objavljivanje ispravke informacije. To nije naturalna restitucija u pravom smilsu reči, ali jeste pokušaj da se stvari koliko je moguće dovedu u pređašnje stanje.

Tek nakon što se iskoriste ovi instituti medijskog prava, oštećeni može tražiti najpre utvrđenje da je povreda ugleda i časti načinjena, zatim tražiti zabranu budućeg objavljivanja određene informacije i tražiti uklanjanje sadržaja odnosno obustavu distribucije ili prikazivanja.

Ukoliko je šteta ipak pričinjena, ošećeni može tražiti i njenu naknadu, kako nematerijalnu zbog povrede ugleda i časti ili prava na privatnost, tako i materijalnu zbog umanjenja vrednosti svoje imovine.

U zakonu postoji još i pravo na zahtevanje udela u dobiti vlasnika medija koju je zaradio upotrebom te informacije, ali to se vrlo retko zahteva u praksi. Možda je razlog za to teret dokazivanja na strani tužioca, jer takav vid dobiti nije lako dokazati.


MOŽETE LI DA NAM OPIŠETE POSTUPAK ZA ISPRAVKU/OBJAVLJIVANJE ODGOVORA?

KOLIKO TI POSTUPCI TRAJU, KO SNOSI TROŠKOVE, KAKVI DOKAZI SE IZVODE?

KAKAV JE ODNOS SA ZAHTEVOM ZA NAKNADU ŠTETE?

Osnovna procesna razlika između ova dva instituta je što se zahtev za objavljivanje odgovora šalje u vidu dopisa glavnom uredniku, a ukoliko urednik bez valjanog zakonskog razloga odgovor ne objavi u predviđenom roku, podnosilac može tužbom zahtevati da sud uredniku naredi objavljivanje odgovora.

S obzirom na prirodu instituta ispravke informacije koja se ogleda u potrebi da se utvrđuje istinitost odnosno neistinitost objavljenih činjenica, podnosilac ovo svoje pravo ostvaruje preko suda, podnošenjem tužbe, bez obaveze da se prethodno obrati glavnom uredniku.

Takođe, u postupku za utvrđivanje osnovanosti zahteva za objavljivanje odgovora, ispituje se samo da li odgovor ispunjava formalne uslove po ZJIM da bude objavljen ili ne, a u postupku po tužbi za objavljivanje ispravke, tužilac mora dokazati istinitost navoda iz ispravke, a sud izvodi dokazni postupak gde utvrđuje činjenično stanje na osnovu predloženih dokaza.

Troškove u postupcima za objavljivanje odgovora i ispravke snosi uvek tuženi, osim u slučaju odbijanja tužbenog zahteva kao neosnovanog.

Zahtev za odgovor na informaciju nije uslov da bi se zahtevala naknada štete, ali će sud svakako voditi računa o tome da li je i šta oštećeni preduzeo da šteta ne nastane odnosno da se umanji. Novi zakon to izričito predviđa.


IZ VAŠEG ISKUSTVA, DA LI SU DOSUĐENI ZAHTEVI ZA NAKNADU ŠTETE PRAVIČNI?

ODNOSNO, DA LI SU POSTOJEĆA SREDSTVA ZAŠTITE DOVOLJNA, A AKO NE, U KOM PRAVCU BI TREBALO DA SE RAZVIJA SISTEM ZAŠTITE?

Visina dosuđene štete je prilično nefleksibilna u našem pravosuđu, a zavisno od intenziteta povrede ugleda i časti tužioca, odnosno njegove ličnosti, kreće se od 20.000 do 200.000 dinara.

Iz ugla medija, kada se dodaju troškovi advokata obe strane i sudske takse, to se čini jako mnogo, i predstavlja težak udarac na njihov budžet, naročito malih medijskih kuća. Međutim, kada bi pitali oštećene, da li je 100.000 dinara dovoljna satisfakcija za pretrpljenu duševnu bol usled povrede ugleda i časti, većina će reći da nije ni blizu.

Sud ovim iznosima negde pravi kompromis, jer ima u vidu opštu ekonomsku situaciju u zemlji i visinu zarada stanovništva.

Što se tiče eventualnih nedostataka postojećeg sistema naknade štete u smislu visine, rećiću moje mišljenje.

Visine štete mora biti fleksibilnija u smislu da se više vodi računa o ugledu i časti oštećenog, odnosno njegovom ugledu, časti i držanju u javnosti.

Nije svejedno da li je tužilac lice koje uživa veliki ugled u svojoj sredini (bez obzira na materijalno ili akademsko zvanje jer ugled se ne bazira samo na tome) ili je višestruko osuđivano lice odnosno tzv javna ličnost koja je do svoje prepoznatljivosti u javnosti stigla upravo eksploatacijom svoje privatnosti i ponašanjem koje nije odlika čoveka koji vodi računa o svom ugledu.

Naime, ugled je objektivna kategorija i definiše se kao stav odnosno mišljenje okruženja o pojedincu, a čast – subjektivna i predstavlja vrednovanje sopstvene ličnosti. Obe kategorije su podjednako važne kod ocene intenziteta povrede.

Donekle, sud tu već pravi razliku, ali kao što sam rekao u opsegu od 20.000 do 200.000 dinara. Ali imao sam situacije u praksi da čoveku koji nije imao nijednu fleku u privatnom i poslovnom životu, namerom ili grubom nepažnjom, ili možda u nečijem interesu, medij objavi neistinitu informaciju, koja mu promeni život iz korena. Dosuđenih 200.000 dinara to ne može da popravi niti promeni, niti da utiče da se on oseća bolje zbog toga. U eri interneta, ta vest je preneta od strane desetine medija i agregatora, i praktično je nemoguće svaku od tih informacija ukloniti sa veba.

Tako na primer, bazirano na ponašanju u javnosti i odnosu prema sopstvenoj privatnosti, nemačka sudska praksa razlikuje različite kategorije tzv javnih ličnosti i prema tome postavlja različite kriterijume za osnov i visinu naknade štete. Oni razlikuju A, B i C kategorije.

– C kategorija podrazumeva osobe koje su prepoznatljivost u javnosti stekle eksploatacijom svoje privatnosti, a ne konkretnim radom i dostignućima na drugim poljima. Dobar primer za ovu kategoriju su rialiti učesnici, starlete itd.

– B kategorija se odnosi na osobe koje se bave određenim zanimanjima, na osnovu kojih su postale poznate, ali istupaju u javnosti kompromitujući svoju privatnost, intezivnim postavljanjem privatnih fotografija na društvene mreže, posećivanjem događaja ispraćenih od strane medija, dozvoljavanjem novinarima i fotoreporterima da objavljuju fotografije iz svog doma itd. Njihov ugled nije upitan, ali sud ceni njihov doprinos ugrožavanju sopstvene privatnosti.

– A kategoriju javnih ličnosti čine osobe koje su poznate odnosno prepoznate u javnosti po onome što im je osnovna delatnost i čuvaju svoju privatnost, odnosno ne dozvoljavaju medijima uplive u njihov privatni život, a oglašavaju se u javnosti kroz intervjue i saoštenja povodom profesionalnih angažmana i dostignuća.

Ova podela je važna zbog toga što je osnov za naknadu štete usled povrede prava na privatni život ali i donekle i povrede ugleda i časti vrlo upitan kod kategorije C, dok je za kategoriju B i A, kriterijum potpuno drugačiji.

Još jedna velika manjkavost našeg pravnog sistema je nedostatak osnova da pravna lica potražuju naknadu štete zbog povrede ugleda, jer trenutni član 200. Zakona o obligacionim odnosima po svojoj formulaciji im to ne dozvoljava.

Nadam se da će novi Građanski zakonik, koji je u izradi, ispraviti tu grešku.