ŠTA JE PIJETET – POJAM

Pijetet predstavlja poštovanje prema pokojniku i njegovom dostojanstvu, kako prema stečenom ugledu i časti, tako i prema posmrtnim ostacima umrlog.

S obzirom na pravnu i faktičku prirodu pijeteta, on se odnosi na osećanja osoba bliskih umrlom, a ko se smatra bliskim da bi imao pravo na ostvarenje zaštite pijeteta, regulisano je zakonom.


ZAKONSKA ZAŠTITA PRAVA NA PIJETET

Članom 23, Ustava Republike Srbije propisano je da je ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite, a prema Zakona o javnom informisanju i medijima ono se narušava povredom časti, ugleda i pijeteta.

Takođe, iako Ustav ne reguliše detaljno pravo na privatni život, već samo pominje pravo na nepovredivost stana, nepovredisvosti pisama, drugih sredstava opštenja i podataka ličnosti, pravo na dostojanstvo odnosno pijetet i privatnost detaljno je regulisao pomenuti Zakon.

Naime, Zakon o javnom informisanju i medijima, propisuje da je dostojanstvo ličnosti – čast i ugled odnosno pijetet, kao i autentičnost lica na koje se odnosi informacija pravno zaštićeno, kao i da nije dozvoljeno objavljivanje informacije kojom se povređuje čast, ugled ili pijetet i kojom se lice prikazuje u lažnom svetlu pripisivanjem osobina ili svojstava koje ono nema, odnosno odricanjem osobina ili svojstava koje ima.

Izuzetak od ovog pravila predviđen je samo u situaciji ako nad interesom zaštite dostojanstva ličnosti preteže interes objavljivanja informacije, odnosno ako se takvim objavljivanjem doprinosi javnoj raspravi o pojavi, događaju ili ličnosti na koju se informacija odnosi.

Prikazivanje zapisa lika kroz karikaturu, kolaž ili satiru, ne smatra se povrednom autentičnosti lica niti njegovog dostojanstva.

Odredbe o pravu na pijetet, sastavni su deo zakona kojim se regulišu informacije o ličnosti, odnosno pravo na dostojanstvo, autentičnost, privatan život i lične zapise.


ZAŠTITA PRIVATNOSTI UMRLOG

Zakon propisuje da objavljivanje informacija iz privatnog života, odnosno ličnih zapisa (pismo dnevnik, zabeležba ili digitalni zapis), zapisa lika (fotografski, crtani, filmski, video ili digitalni) i zapisa glasa, nije dozvoljeno bez pristanka lica čijeg se privatnog života informacija tiče, odnosno lica čiji zapis lika ili glasa, sadrži. Po uslovom da se pri objavljivanju može zaključiti o kom se licu radi.

Kada je u pitanju umrlo lice, saglasnost za objavljivanje navedenih sadržaja, daju:

  1. Supružnik
  2. Dete od navršene šesnaeste godine
  3. Roditelj
  4. Brat ili sestra
  5. Pravno lice čiji je umrli bio organ, član ili zaposleni, ako se informacija odnosno zapis odnosi na njegovo učešće u tom pravnom lice
  6. Lice koje je umrli odredio svojom voljom za davanje takvih saglasnosti

Saglasnošću bilo koga od navedenih lica, smatra se da je saglasnost data, bez obzira da li su druga lica odbila da ga daju.

Kao i u slučaju prava na dostojanstvo i autentičnost, saglasnost za objavljivanje nije potrebna ukoliko interes javnosti preteže nad interesom zaštite privatnosti, u slučajevima taksativno navedenim zakonom.


POŠTOVANJE PRIVATNOSTI UMROLOG – SLUČAJ IZ PRAKSE:

Iz obrazloženja odluke Apelacionog suda u Beogradu, Gž 1/10, od 13.05.2010. godine

“Prema utvrđenom činjeničnom stanju, na naslovnoj strani dnevnih novina „BB“ od _._.20__.godine, broj __, stoji fotografija nagog tela pokojnog PP dok leži u kavezu. Telo je oskrnavljeno, jer mu nedostaje polovina desne noge i deo trbuha, lice mu je okrvavljeno, a pritom se intimni detalji na telu na slici jasno vide. Naslov uz ovu fotografiju je „Medvedi pojeli mladića“, sa podnaslovom „Strahota u ZOO vrtu“, dok u antrfileu na naslovnici stoji „PP (23) juče ujutru sa Kalemegdanske zidine upao u kavez sa medvedima koji su ga rastrgli. PP sa društvom bio na „__“, sumnja se da je ubijen, pa bačen“. Na devetoj strani pišu novine nalazi se tekst sa naslovom „Pojeli ga medvedi“, u kome je opisan tragični događaj. Glavni i odgovorni urednik dnevnih novina „BB“ je tuženi BB1, on lično je dao dozvolu da se navedena fotografija objavi na naslovnoj strani „BB“, a da pritom nije pre toga pribavio pristanak za objavljivanje sporne fotografije pokojnog PP od njegovih najbližih srodnika u smislu odredbe člana 44. stav 1. Zakona o javnom informisanju. Tužilac AA je otac pokojnog PP, a AA1 je njegova sestra. Fotografija nagog raskomadanog tela njihovog najbližeg srodnika sina i brata, izazvala je ogroman šok kod tužilaca i velike duševne patnje. Telo pokojnog PP je bilo veoma unakaženo, tako da tužiocu AA u mrtvačnici uopšte nije bilo dozvoljeno da vidi njegovo telo, već je identifikaciju izvršio tužiočev brat od strica.

Na ovako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtev dajući za svoju odluku dovoljne, jasne i uverljive razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud. Naime, odredbom člana 46. stav 1. propisano je da u slučaju povrede prava na privatni život, odnosno prava na lični zapis, lice čije je pravo povređeno može tužbom protiv odgovornog urednika Javnog glasila, između ostalog, zahtevati naknadu materijalne i nematerijalne štete. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju, objavljivanjem neprimerene fotografije, povređeno pravo tužilaca na poštovanje privatnog i porodičnog života, zagarantovano odredbom člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni list SCG-Međunarodni ugovori“ broj 9/2003, 5/2005). Ovo pravo ima svoje primene ne samo dok su članovi porodice živi koje se ogleda u poštovanju porodičnih veza, već ima i polje primene nakon smrti nekog člana porodice koji se ogleda u pravu nadživelih članova porodice da preminulog srodnika sahrane prema mesnim običajima, ali postoji i pravo da se poštuje uspomena na ličnost umrlog (pravo na pijetet). Na ovaj način štite se dobra umrlog i vrednosti što ih je stvorio za života. To podrazumeva i pravo srodnika preminulog da se poštuju njihova osećanja i sećanje na preminulog člana porodice. Objavljivanjem fotografije na kojoj se vidi nago i oskrnavljeno telo pokojnog PP povređuje psihički integritet tužilaca. Naime, opšte je poznata činjenica da smrt mladog čoveka prouzrokuje duboke duševne patnje njegovih bliskih srodnika i prijatelja. Trauma zbog gubitka bliskog lica je tim veća što je smrt iznenadnija i što su okolnosti pod kojim je blisko lice premine su iznenadnije i nasilnije. Objavljivanjem šokantne i sablažnjujuće fotografije pokojnog PP svakako je pojačala duševne patnje njegovih najbližih srodnika i to dodatno ih je traumatizovala.

Nije sporno da je postojao opravdan interes javnosti da sazna za tragičnu pogibiju pokojnog PP i okolnosti pod kojima je poginuo, a da bi se ukazalo na kakve opasnosti nosi činjenica nedovoljno obezbeđenih kaveza sa opasnim životinjama u Zoološkom vrtu na Kalemegdanskoj terasi. Međutim, ni sloboda izražavanja kao sastavni deo slobode masmedija, ni pravo na privatnost nisu apsolutna prava i slobode. Prilikom utvrđivanja da li objavljivanje neke informacije iz privatnog života pojedinca predstavlja nedozvoljeno zadiranje u privatan život mora se voditi računa o pravičnoj ravnoteži koja se mora uspostaviti između opšteg interesa zajednice i interesa pojedinca, dakle iako postoji interes javnosti da sazna šta se dogodilo kritičnom prilikom mora se voditi računa da li bi se taj interes morao ostvariti drugačijim objavljivanjem, bez povreda časti, ugleda privatnosti identiteta ili uz manju povredu. U konkretnom slučaju izražena je prekomernost i neprimerenost slobode izražavanja, jer se javnost o predmetnom događaju mogla informisati i na drugi način (putem teksta u novinama, objavljivanjem fotografije sa lica mesta na kome se ne vidi telo pokojnika i sl.). Osim toga i sama javnost ima interes da se ovakve sablažnjive fotografije ne objavljuju na ovaj način. Naime, objavljivanje fotografija sa nasilnim sadržajima (ubijenih lica, lica nastradalih u saobraćajnim nesrećama, žrtava ratnih zločina, teško telesno povređenih i unakaženih tela i sl.) može kod osetljivih osoba izazvati visok stepen uznemirenosti, straha, užasa i zgroženosti, a takođe i kod dece. Zbog toga nije primereno i umesno ovakve fotografije objavljivati na naslovnoj strani dnevnih novina koje su dostupne širokom krugu lica.

Svako društvo se temelji na duhu solidarnosti, koje podrazumeva pomoć i saosećanje licu koje je zadesila neka nesreća. Zajednica u situacijama kada u jednoj porodici tragično nastrada mlada osoba, prijatelji, rodbina svojim ponašanjem i podrškom trude se da najbližim srodnicima koliko god je moguće ublaže duševne patnje. Kada je reč o tragedijama za koje postoji opravdan interes javnosti da zna dužnost je novinara da informacije prenose na način da dodatno ne povređuju i ne povećavaju duševne patnje lica koja su bila bliska preminulom. Upravo o tome govori i sam kodeks novinara Srbije u trećem poglavlju tačke 4. u kome stoji da je novinaru zabranjeno da koristi neprimerene, uznemiravajuće, pornografske i sve druge sadržaje koji mogu imati štetan uticaj na decu. U šestom poglavlju u tački 3. stoji da u izveštavanju o događajima koji uključuju lični bol, novinar je dužan da svoja pitanja prilagodi da tako izražavaju duh saosećanja i diskrecije. (kodeks je objavljen na internet stranicama Udruženja novinara Srbije- www.uns.art.rs i Nezavisnom udruženju novinara Srbije – www.nuns.rs) . Dakle, elementarna ljudska empatija i saosećanje zahtevalo je od glavnog i odgovornog urednika dakle, glavni i odgovorni urednik „BB“ je, protivno pravnom standardu novinarske pažnje i kodeksu etike novinara Srbije, dozvolio objavljivanje sporne fotografije, pritom nepoštujući ni najelementarnije zahteve ljudske saosećajnosti u ovako tragičnim situacijama, već vodeći se isključivo za senzacionalizmom i potrebom za što većim tiražem novina. Ovde se mora posebno podvući da ocu pokojnog PP u mrtvačnici nisu dozvolili da vidi unakaženo telo svog pokojnog sina, upravo da bi ga poštedeli dodatne traume i bola, što ukazuje na činjenicu da čovek prosečne pažnje u takvom slučaju vodi računa o tuđim osećanjima.

Stoga je glavni i odgovorni urednik postupao sa namerom prilikom dozvole da se objavi sporna fotografija i kriv je za štetu koju je prouzrokovao tužiocima. Iz navedenih razloga pravilno je odlučio prvostepeni sud kada je primenom odredbi člana 79. i 80. tužiocima dosudio naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava na privatnosti i poštovanje porodičnog života, budući da je nedopušteno objavljena istinita informacija iz privatnog života (budući da se slikovna predstava takođe smatra informacijom).

Visina naknade nematerijalne štete je pravilno odmerena primenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, pri čemu je sud pravilno cenio sve okolnosti konkretnog slučaja, značaj povređenog dobra, cilj kome novčana naknada nematerijalne štete služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Zbog toga i po mišljenju Apelacionog suda dosuđena naknada nematerijalne štete predstavlja pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove koje su trpeli i trpe tužioci zbog povrede prava na privatnost i prava na pijetet.”

Na fotografiji: Perseus – Benvenuto Cellini