Ažurirano: novembar 2026.

ŠTA SU KULTURNA DOBRA - POJAM

Kulturna dobra su stvari i tvorevine materijalne i duhovne kulture od opšteg interesa, vrednovane i utvrđene u skladu sa zakonom, koje čine sastavni deo materijalnog kulturnog nasleđa i uživaju posebnu zaštitu. Ovu oblast u Republici Srbiji uređuje Zakon o kulturnom nasleđu („Službeni glasnik RS“, br. 129/2021), koji se primenjuje od 5. januara 2023. godine i koji je zamenio raniji Zakon o kulturnim dobrima, osim pojedinih njegovih odredaba koje su ostale na snazi.

Kulturna dobra predstavljaju nacionalno blago, deo kulturnog nasleđa jedne zemlje, a kulturno nasleđe podrazumeva skup resursa, materijalnih i nematerijalnih, nasleđenih iz prošlosti, prepoznatih kao odraz i izraz neprekidno evoluirajućih vrednosti, uverenja, znanja i tradicija, nastalih interakcijom čoveka i prostora tokom vremena. Kulturno nasleđe može biti materijalno i nematerijalno, dok se materijalno dalje može podeliti na nepokretno i pokretno.

Pokretno kulturno nasleđe je deo materijalnog kulturnog nasleđa koje čine pokretni predmeti, njihove grupe, delovi ili ostaci za koje se pretpostavlja da mogu imati ili za koje je postupkom vrednovanja, u skladu sa zakonom, utvrđeno da imaju kulturnu, društvenu, istorijsku, arheološku, etnološku, antropološku, tehničku i industrijsku vrednost, umetničku, umetničko-zanatsku, naučnu vrednost i vrednost originala, unikata ili starine. Pokretno kulturno nasleđe, po njegovim vrstama, čine muzejska građa, arhivska građa, stara i retka bibliotečka građa i filmska i ostala audiovizuelna građa.

Deo materijalnog kulturnog nasleđa koje je posebno vrednovano može steći status kulturnog dobra, odnosno biti utvrđeno za kulturno dobro, pod uslovima i na način propisan zakonom. Prateći podelu kulturne baštine, i kulturna dobra se mogu podeliti na pokretna i nepokretna.

Iz ove definicije kulturnih dobara možemo zaključiti da je tim pojmom obuhvaćeno mnogo više objekata nego što pojam umetničkih dela podrazumeva. Veliki broj umetničkih dela ne uživa status kulturnih dobara, pa možemo zaključiti da ova dva naizgled slična pojma zapravo predstavljaju dve različite kategorije tvorevina koje se u samo jednom manjem delu poklapaju, i to samo u pogledu umetničkih dela koja imaju status kulturnog dobra. Pri tome je pojam kulturnog nasleđa izuzetno širok i tiče se celokupnog kulturološkog nasleđa jednog naroda, uključujući i materijalna i nematerijalna dobra, dok su kulturna dobra njegov vrednovani i zakonom utvrđeni deo. Mi ćemo u ovom tekstu više obratiti pažnju na pokretna kulturna dobra, naročito ona iz kategorije umetničkih dela likovne umetnosti. Veliki broj zakonskih odredbi koji regulišu pokretna kulturna dobra paralelno se primenjuje i na druge vrste kulturnih dobara, pa je na taj način pravna analiza izneta u ovom tekstu široko primenljiva.

UNIDROIT konvencija o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima iz 1995. godine pod kulturnim dobrima od umetničkog značaja podrazumeva slike i crteže rađene u celini rukom, na bilo kojoj podlozi i od bilo kog materijala (isključujući industrijske dizajne i fabričke proizvode koji su ručno dekorisani). Takođe, originalna dela skulptorske umetnosti od bilo kog materijala, originalne gravire, otiske i litografije, kao i originalne umetničke asemblaže i montaže od bilo kog materijala. Republika Srbija nije ugovornica ove konvencije, ali njena pravila predstavljaju značajan međunarodni okvir za povraćaj ukradenih i nezakonito izvezenih kulturnih dobara.

Njena prethodnica, UNESCO Konvencija o merama za zabranu i sprečavanje nedozvoljenog uvoza, izvoza i prenosa svojine kulturnih dobara iz 1970. godine, na veoma sličan način opredeljuje kulturna dobra od umetničkog značaja, gde ubraja platna, slike i crteže rađene samo rukom na svakoj osnovi i od svakog materijala (izuzev industrijskih crteža i fabričkih predmeta ukrašenih rukom), originalna vajarska dela od svakog materijala, originalne gravure, estampe i litografije.

STVARNOPRAVNE KARAKTERISTIKE KULTURNIH DOBARA

Kulturna dobra karakterišu ograničenja prava svojine, koja se kreću od ograničavanja pozitivnih radnji, činjenja, do obaveze trpljenja, odnosno nije ograničeno samo pravo upotrebe kulturnog dobra, već i slobodno raspolaganje. Dejstva nametnutih obaveza su univerzalnog karaktera i tiču se kako dobara u privatnoj, tako i u javnoj svojini.

Na umetnička dela sa svojstvom kulturnog dobra koja su u javnoj svojini primenjuju se i posebni propisi koji uređuju ovu vrstu svojine. Predmeti istorijsko-dokumentarne, kulturne i umetničke vrednosti u javnoj svojini, kao što su pisani i drugi istorijski dokumenti, skulpture, slike, tapiserije, predmeti od plemenitih metala i drugi predmeti likovne i primenjene umetnosti, mogu se, pod uslovima utvrđenim tim propisima, dati na korišćenje muzejima i drugim ustanovama kulture radi izlaganja, na osnovu ugovora kojim se uređuju osiguranje, prevoz, čuvanje, zaštita i vraćanje tih predmeta.

PODELE KULTURNOG NASLEĐA I KULTURNIH DOBARA

Za kulturna dobra karakteristične su dve osnovne podele. Prva podela se tiče karakteristika samog dobra i razdvaja ih na pokretna i nepokretna kulturna dobra. Radi adekvatnog razumevanja ove podele, analogno se mogu primeniti stvarnopravne odredbe koje definišu pokretne i nepokretne stvari. Druga podela za kriterijum ima obim zaštite, i kulturna dobra deli u tri kategorije: kulturna dobra, kulturna dobra od velikog značaja i kulturna dobra od izuzetnog značaja. U nepokretna kulturna dobra ubrajaju se kulturni predeli, prostorne kulturno-istorijske celine, spomenici kulture, arheološka nalazišta i znamenita mesta. Pokretna kulturna dobra su muzejska građa, arhivska građa, filmska i ostala audiovizuelna građa, kao i stara i retka bibliotečka građa. Pored kulturnih dobara, materijalno kulturno nasleđe obuhvata i dobra koja uživaju prethodnu zaštitu, odnosno stvari i tvorevine za koje se pretpostavlja da poseduju kulturne vrednosti u skladu sa zakonom, a prethodna zaštita je deo procesa vrednovanja materijalnog kulturnog nasleđa koje prethodi utvrđivanju statusa kulturnog dobra.

PRAVA I OBAVEZE VLASNIKA KULTURNOG DOBRA

Vlasnik, odnosno držalac kulturnog dobra ima pravo:

  • da koristi kulturno dobro i dobro pod prethodnom zaštitom na način koji je u skladu sa zakonom i merama utvrđenim na osnovu zakona;
  • da sprovodi mere zaštite s pažnjom dobrog domaćina;
  • na pravičnu naknadu u slučaju zabrane korišćenja ili ograničenja korišćenja kulturnog dobra i dobra pod prethodnom zaštitom;
  • na naknadu štete koju trpi usled mere kojom je obezbeđena dostupnost kulturnog dobra javnosti;
  • na oslobađanje od plaćanja taksi, poreza i drugih dažbina u vezi sa zaštitom, korišćenjem i raspolaganjem u skladu sa poreskim zakonom;
  • druga prava utvrđena posebnim zakonom kojim se uređuju pojedinačne delatnosti zaštite kulturnog nasleđa.

Pored nabrojanih prava, vlasnik, odnosno držalac kulturnog dobra ima niz obaveza povodom istog, pa je dužan da:

  • čuva i održava kulturno dobro i dobro pod prethodnom zaštitom i sprovodi utvrđene mere zaštite, pri čemu je dužan da snosi troškove izvršavanja ove obaveze do visine prihoda ostvarenih od kulturnog dobra i dobra pod prethodnom zaštitom;
  • neodložno obaveštava ustanovu zaštite o svim pravnim i fizičkim promenama nastalim u vezi s kulturnim dobrom i dobrom pod prethodnom zaštitom;
  • dozvoli naučna i stručna istraživanja, tehnička i druga snimanja, kao i izvođenje mera tehničke zaštite na kulturnom dobru u skladu sa zakonom;
  • obezbedi dostupnost kulturnog dobra javnosti;
  • izvršava druge obaveze i odgovornosti utvrđene posebnim zakonom kojim se uređuju pojedinačne delatnosti zaštite kulturnog nasleđa.

Ograničenja prava svojine na kulturnom dobru ispoljavaju se i u vidu obaveza nečinjenja, odnosno trpljenja, stoga vlasnik, odnosno držalac kulturnog dobra ne sme da:

  • koristi kulturno dobro u svrhe koje nisu u skladu s njegovom prirodom, namenom i značajem ili na način koji može dovesti do oštećenja kulturnog dobra i dobra pod prethodnom zaštitom;
  • raskopava, ruši, prepravlja, preziđuje, prerađuje ili vrši bilo kakve radove koji mogu narušiti svojstva kulturnog dobra i dobra pod prethodnom zaštitom bez utvrđenih uslova i saglasnosti nadležnog organa;
  • rasparčava zbirke, kolekcije i fondove kulturnih dobara bez utvrđenih uslova i saglasnosti nadležne ustanove zaštite.

Druga ograničenja utvrđena su posebnim zakonom kojim se uređuju pojedinačne delatnosti zaštite kulturnog nasleđa.

Vlasnik, odnosno držalac kulturnog dobra može u komercijalne svrhe koristiti naziv, ime i lik kulturnog dobra, dok druga lica mogu koristiti naziv, ime i lik kulturnog dobra u komercijalne svrhe samo po odobrenju ustanove zaštite u čiji delokrug spada zaštita i očuvanje tog kulturnog dobra i uz saglasnost vlasnika, odnosno držaoca kulturnog dobra. Za kulturna dobra od izuzetnog značaja odobrenje za komercijalno korišćenje daje ministarstvo nadležno za kulturu. O komercijalnom korišćenju umetničkih dela više pišemo u tekstu Merčendajzing autorskih i umetničkih dela.

Komercijalnom upotrebom u smislu zakona smatra se takva upotreba kulturnog dobra kojom se ostvaruje finansijska dobit, pri čemu se ne sme narušiti njegova kulturnoistorijska vrednost i integritet.

Javne ustanove zaštite, vlasnici i držaoci kulturnih dobara mogu izrađivati reprodukcije, odlivke, kopije, faksimile i fototipska izdanja kulturnih dobara od velikog i izuzetnog značaja, u skladu sa propisanim merama zaštite. Prilikom izrade kopija, odlivaka i reprodukcija kulturnih dobara obavezno je staviti oznaku „kopija“, „reprodukcija“ ili „fototipsko izdanje“, naziv kulturnog dobra, lokalitet, period nastanka i ime autora.

Pravila o korišćenju i reprodukovanju kulturnih dobara ne isključuju primenu propisa o autorskom i srodnim pravima, ukoliko na konkretnom umetničkom delu i dalje postoji autorskopravna zaštita.

DOBRA KOJA UŽIVAJU PRETHODNU ZAŠTITU

Pored kulturnih dobara u užem smislu, čije smo karakteristike i vrste izložili, zakon poznaje i kategoriju dobara koja uživaju prethodnu zaštitu. Pozitivno pravo poznaje veliki broj dobara koja mogu imati ovaj status, a to su stvari i tvorevine za koje se pretpostavlja da poseduju kulturne vrednosti utvrđene na osnovu činjenica o svojstvima i osobenostima nasleđa, značaja za očuvanje identiteta i kulture, kao i istorijskih, umetničkih, arhitektonskih, arheoloških, antropoloških, etnoloških, duhovnih, prirodnjačkih, tehničkih, naučnih, društvenih, ekonomskih i drugih vrednosti. Ova dobra uživaju istu zaštitu kao i kulturna dobra. Zakon pri tome razlikuje dobra koja uživaju prethodnu zaštitu i evidentirana dobra pod prethodnom zaštitom, koja ustanove zaštite unose u svoje evidencije.

Režim prethodne zaštite počinje momentom preduzimanja upravnih radnji na identifikaciji dobra za koje se veruje da poseduje kulturne vrednosti. Za evidentirana dobra, ustanova zaštite je dužna da u roku od dve godine za pokretna dobra, odnosno tri godine za nepokretna dobra od evidentiranja utvrdi da li dobro ima kulturne vrednosti i da u tom roku utvrdi, odnosno predloži njegovo utvrđivanje za kulturno dobro. Iz opravdanih razloga ovaj rok se može produžiti, najviše za još dve, odnosno tri godine, a kada je predlog za utvrđivanje upućen ministarstvu, prethodna zaštita traje do okončanja tog postupka. Prethodna zaštita filmskog i ostalog audiovizuelnog nasleđa, kao i arheoloških lokaliteta i arheoloških područja, je trajna.

Prethodna zaštita prestaje danom donošenja akta o utvrđivanju kulturnog dobra, istekom vremena njenog trajanja ili danom utvrđivanja da dobro nema kulturnu vrednost.

UTVRĐIVANJE STATUSA KULTURNIH DOBARA

Nepokretna kulturna dobra i nepokretna kulturna dobra od velikog značaja utvrđuje Vlada Republike Srbije, s tim što Republički zavod za zaštitu spomenika kulture izrađuje predlog akta o utvrđivanju i upućuje ga Vladi preko nadležnog ministarstva.

Pokretna kulturna dobra utvrđuju muzej, arhiv, audiovizuelni arhiv i biblioteka čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave, u upravnom postupku. Pokretna kulturna dobra od velikog značaja utvrđuju Narodni muzej Srbije, Državni arhiv Srbije, Narodna biblioteka Srbije i Jugoslovenska kinoteka, kao poveren posao.

Kulturna dobra od izuzetnog značaja utvrđuje Narodna skupština, na osnovu predloga koje ustanove zaštite dostavljaju Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, Narodnom muzeju Srbije, Državnom arhivu Srbije, Narodnoj biblioteci Srbije i Jugoslovenskoj kinoteci.

Akt o utvrđivanju kulturnog dobra sadrži, u zavisnosti od vrste kulturnog dobra:

  • osnovne podatke o kulturnom dobru (naziv, vrsta, mesto gde se nalazi i identifikacione oznake);
  • opis izgleda i stanja kulturnog dobra i pojedinih njegovih delova;
  • granicu nepokretnog kulturnog dobra i granicu njegove zaštićene okoline;
  • podatke o vlasniku i držaocu kulturnog dobra i zaštićene okoline nepokretnog kulturnog dobra (ime i prezime, prebivalište i boravište za fizičko lice, odnosno naziv i sedište za pravno lice);
  • obrazloženje vrednosti i osobenosti kulturnog dobra;
  • kategoriju kulturnog dobra;
  • podatke o objektu u kojem se trajno čuva ili izlaže pokretno kulturno dobro;
  • mere zaštite, namenu i način čuvanja, održavanja i korišćenja kulturnog dobra, a za nepokretno kulturno dobro i njegove zaštićene okoline.

Uz akt o utvrđivanju, na osnovu koga je izvršen upis u registar, čuva se i dosije o kulturnom dobru u okviru koga se čuva i foto-tehnička dokumentacija, rezultati hemijske analize, istorijska dokumentacija itd. Registri kulturnih dobara su javni i vode se u elektronskom obliku, u skladu sa propisima kojima se uređuje elektronska uprava, i sadrže podatke i dokumentaciju o kulturnim dobrima prema vrstama, u skladu sa zakonom i posebnim zakonima kojima se uređuju pojedinačne oblasti zaštite kulturnih dobara, i povezani su sa jedinstvenim informacionim sistemima kulturnog nasleđa i drugim odgovarajućim registrima.

USTANOVE ZAŠTITE KULTURNIH DOBARA

Delatnost zaštite i očuvanja kulturnog nasleđa obavljaju za to osnovane ustanove zaštite, koje se mogu osnovati kao javne, specijalne i privatne ustanove zaštite. Ustanove zaštite su zavod za zaštitu spomenika kulture, muzej, galerija, arhiv, audiovizuelni arhiv i biblioteka koja obavlja zaštitu stare i retke bibliotečke građe.

Zavod za zaštitu spomenika kulture vrši delatnost zaštite i očuvanja nepokretnih kulturnih dobara.

Muzej i galerija vrše delatnost zaštite i očuvanja muzejske građe i nematerijalnog kulturnog nasleđa u skladu sa zakonom.

Arhiv vrši delatnost zaštite i očuvanja arhivske građe.

Audiovizuelni arhiv vrši delatnost zaštite i očuvanja filmske i ostale audiovizuelne građe.

Delatnost zaštite i očuvanja stare i retke bibliotečke građe obavljaju biblioteke koje u svojim fondovima imaju staru i retku bibliotečku građu i ispunjavaju druge uslove za obavljanje delatnosti zaštite i očuvanja kulturnog nasleđa.

Centralne ustanove zaštite u Republici Srbiji su Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Narodni muzej Srbije, Državni arhiv Srbije, Narodna biblioteka Srbije i Jugoslovenska kinoteka. Centralna ustanova zaštite i očuvanja muzejske građe je aNarodni muzej Srbije.

PROMET UMETNIČKIH DELA SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA

Pod prometom kulturnih dobara podrazumevamo raspolaganje, kao i vangranično kretanje (privremeno i trajno iznošenje) kulturnih dobara. I jedno i drugo pravo njihovih vlasnika ograničeni su imperativnim normama zakona.

RASPOLAGANJE KULTURNIM DOBRIMA I PRAVO PREČE KUPOVINE

U pravnoj teoriji postoje različita mišljenja na temu da li umetnička dela, odnosno originalni primerci istih sa svojstvom kulturnog dobra, potpadaju pod javna dobra u njihovom zakonskom značenju. Nasuprot stavovima da su i kulturna dobra neka vrsta javnog dobra, u teoriji, ali i u praksi, ipak preovlađuju mišljenja da kulturna dobra ne potpadaju pod tu kategoriju, odnosno da se na kulturna dobra odnose pravila o ograničenom pravnom prometu. Dakle, kulturna dobra nisu van prometa, već je njihov promet ograničen.

Pravila o ograničenjima koja se tiču raspolaganja kulturnim dobrima svode se uglavnom na pravo preče kupovine Republike Srbije, koje vrši nadležna ustanova zaštite, zavisno od vrste dobra. Ukoliko neko želi da proda kulturno dobro, najpre ga mora ponuditi nadležnoj ustanovi. Tek ako se ustanova odrekne prava preče kupovine ili ne odgovori u zakonskom roku, vlasnik može prodati kulturno dobro drugom licu, pod uslovima propisanim zakonom. Lice koje prodaje, odnosno lice koje organizuje prodaju, dužno je da o nameri, mestu, vremenu prodaje i ceni predmetnog dobra obavesti ustanovu zaštite kulturnog nasleđa. Ova obaveza postoji i kod prodaje dobra koje uživa prethodnu zaštitu, odnosno dobra za koje se pretpostavlja da poseduje kulturne vrednosti. Ustanova zaštite koja je primila obaveštenje u obavezi je da, po službenoj dužnosti, u roku od dva dana obavesti centralnu, odnosno nadležnu matičnu ustanovu zaštite.

Ustanova zaštite u obavezi je da se u roku ne dužem od 30 dana od dobijanja obaveštenja izjasni o nameri korišćenja prava preče kupovine.

U slučaju da se ustanova zaštite odrekne prava preče kupovine kulturnog dobra ili ne odgovori na ponudu u roku od 30 dana, vlasnik predmetnog dobra to dobro može prodati drugom licu pod uslovima koji ne mogu biti povoljniji od uslova koji su bili ponuđeni ustanovi zaštite.

Zakon izričito zabranjuje prodaju, odnosno promet umetničkih dela, odnosno kulturnih dobara u postupku stečaja bez prethodno sprovedenog prava preče kupovine. Pravo preče kupovine nepokretnog kulturnog dobra ostvaruje se na način i po postupku utvrđenom zakonom kojim se uređuje promet nepokretnosti.

IZVOZ KULTURNIH DOBARA U INOSTRANSTVO

Kulturna dobra se mogu iznositi u inostranstvo trajno i privremeno. Kulturno dobro se ne može trajno izvesti, odnosno izneti iz Republike Srbije, osim u slučajevima razmene muzejske, arhivske, filmske i ostale audiovizuelne građe ili bibliotečke građe koji su deo zbirke muzeja, javnog arhiva, javnog audiovizuelnog arhiva ili javne biblioteke, po prethodno pribavljenoj saglasnosti Vlade za kulturna dobra i kulturna dobra od velikog značaja, odnosno Narodne skupštine za kulturna dobra od izuzetnog značaja. Arheološki predmeti i delovi arheološkog konteksta ne mogu se trajno izvesti, odnosno izneti iz Republike Srbije.

Kulturno dobro može se privremeno izneti u inostranstvo radi prezentacije, ekspertize ili sprovođenja mera tehničke zaštite, i to na osnovu rešenja ministarstva o dozvoli za iznošenje, uz prethodno pribavljeno mišljenje odgovarajuće centralne ustanove zaštite pokretnih kulturnih dobara. U rešenju kojim se odobrava privremeno iznošenje određuje se i rok u kojem kulturno dobro mora biti vraćeno u zemlju.

Privremeno iznošenje kulturnog dobra iz Republike Srbije može se odobriti na period do godinu dana od dana izdavanja dozvole, s tim što se može produžiti najviše do pet godina.

Ako podnosilac zahteva za privremeno iznošenje kulturnog dobra nije vlasnik ili držalac kulturnog dobra, uz zahtev za iznošenje kulturnog dobra prilaže se saglasnost vlasnika, odnosno držaoca.

U zavisnosti od vrste pokretnog dobra, odobrenje za iznošenje dobara koja uživaju prethodnu zaštitu u inostranstvo izdaje centralna ustanova zaštite pokretnih kulturnih dobara, a za teritoriju Autonomne pokrajine Vojvodine, kao poveren posao, nadležni organ Autonomne pokrajine Vojvodine.

Više o uslovima i postupku pribavljanja dozvole pročitajte u tekstu Izvoz kulturnih dobara.

Pravnu pomoć u vezi sa prometom, iznošenjem i komercijalnim korišćenjem umetničkih dela i kulturnih dobara pružamo u okviru oblasti autorskog prava i prava likovnih umetnosti. Za konkretan slučaj kontaktirajte nas.

Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet i informativnog je karaktera, u skladu sa uslovima korišćenja ove veb prezentacije.