ELEKTRONSKI NOVAC

Od početka svetske ekonomske krize 2008. godine postoji tendencija povećane kontrole kapitala u svetu i povećanja poreskih nameta u cilju popunjavanja rupa u budžetima zbog globale prezaduženosti nacionalnih ekonomija.

Ideja o ukidanju gotovine javila se prvi put, gde drugde nego u Sjedinjenim Američkim Državama, 1983. godine, a njen tvorac je bio američki preduzetnik David Lee Chaum. Njegov projekat nikad do kraja nije sproveden u delo jer u to vreme svet i tehnologija nisu još uvek bili spremni za zamenu gotovog elektronskim novcem.

Skoro dve decenije nakon toga, 1998. Godine osniva se PayPall, a tri godine kasnije EU donosi direktivu kojom reguliše sistem plaćanja elektronskim novcem nakon čega gotov novac sve više gubi primat pred elektronskim plaćanjem koje praktikuje sve veći broj uglavnom mladih ljudi.


UVOĐENJE ELEKTRONSKOG NOVCA PO FAZAMA



Jedan od scenarija koji se već sprovodi u delo na nivou EU, ali i globalno, je eliminisanje gotovog novca i uvođenje obaveznog elektronskog plaćanja, sa krajnjim ishodom da keš bude ukinut, a čime bi države uspostavile punu kontrolu nad svim vrstama plaćanja.

S obzirom na nagomilavanje finansijskih problema i krizu koja je sve dublja i kojoj se ne vidi kraj, mnogi analitičari i makroekonomisti u uvođenju elektronskog novca vide jedini izlaz za prezadužene ekonomije.

Pod velom novih tehnologija, uprošćavanja i pojeftinjenja plaćanja građani svesno ili nesvesno pristaju na potpun gubitak privatnosti i dozvoljavaju državama, bankarskom sektoru, trgovcima informacijama i drugim centrima moći da prodru u najintimnije delove njihovih života.

Da je elektronski novac sam sebi cilj, odnosno benefiti koje on nosi, vlade bi složno zagovarale uvođenje nadnacionalnih valuta koje podrazumevaju anonimnost i koje nisu podložne manipulacijama malog broja ljudi, kao što je bitcoin. Države naprotiv, na sve moguće načine sabotiraju svaki vid nekontrolisanog oblika plaćanja, a kojim postupanjem zapravo obelodanjuju šta je pravi cilj ukidanja gotovine.

Do ove promene neće doćii brzo niti nekom iznenadnom odlukom koja bi odjeknula i stvorila otpor, već kroz faze i prefinjenim metodama.

Već se igra na kartu upozoravanja na prljavi novac i mogućnost finansiranja terorizma i kriminala gotovinom i ukazuje da je ta mogućnost znatno smanjena ukoliko se plaćanja vrše elektronski.

Odavno se desilo uspostavljanje gornje granice za slobodno držanje i prenos gotovine bez prijave nadležnoj državnoj instituciji, a kako vreme prolazi predmetne granice se smanjuju, što se upravo dešava u Francuskoj nakon terorističkih napada.

Kako su ljudi već naviknuti na korišćenje platnih kartica i uglavnom iz praktičnih razloga i drže novac na računima, države će relativno lako stvoriti stanje svesti kod ljudi da posedovanje gotovine više nije nužno i da je prevaziđeno.

Pre nekoliko godina bilo je nezamislivo čak i nagoveštavati takav orvelovski  scenario, dok se danas on otvoreno zagovara i to u najrazvijenim i najnaprednijim ekonomijama sveta, što ukazuje da se program razvija izuzetno brzo, a među kritičarima je nazvan rat za gotovinu. Čak su i tvorci društvene igre Monopol kreirali najnoviju verziju igre, bez karakterističnog monopol novca, pripremajući se na vreme za nove generacije koje neće imati odnos prema gotovom novcu.

Nadolazeća nestabilnost ubrzava razvoj programa i iako je bilo predviđeno da njegova implementacija traje duže, veliki broj država je prinuđen da ga ubrzano sprovodi.

Sve što je nabrojano i što je već u toku, deluje prilično benigno naspram onoga što nas učekuje u sledećoj fazi programa, kada će i namere vlada izaći na videlo.



POSLEDICE UKIDANJA GOTOVOG NOVCA NA PRIVATNOST, SLOBODU I IMOVINU




Nakon što plaćanje gotovinom bude i zvanično okarakterisano kao osnovno sredstvo plaćanja terorističkih i kriminalnih organizacija objaviće se i rok da se gotovina deponuje u banke, nakon čega neće više važiti kao sredstvo plaćanja.

Nakon obaveznog deponovanja novca u bankama, državama odnosno njihovoj produženoj ruci u vidu bankarskog sektora biće slobodan put da kamatne stope guraju dalje u minus kada će ove aktuelne mere imati mnogo jača dejstva.

Plenidba i konfiskacija depozita će biti više nego jednostavna i države će lako moći da namiruju svoja poreska potraživanja prostim zahvatanjem sa računa klijenta banke.

Sama činjenica da treća lica mogu saznati vaše kretanje, način, obim i mesto trošenja novca, kao i podatke o vašoj imovini, borcima za očuvanje privatnosti uteruje strah u kosti. Nije teško naći bezbroj primera kupovine i plaćanja prilikom kojih ne želimo da ostavljamo podatke o svojoj ličnosti odnosno želimo da takvu transakciju obavimo anonimno.

Takođe, ono što se već dešavalo u istoriji u vanrednim okolnostima, sada će postati redovna procedura i praksa. Otvaranje i zaplena sadržaja sefova, gde će države biti u mogućnosti da plene odnosno u najboljem slučaju prisilno otpkupljuju plemenite metale i druge dragocenosti  od građana, čime će biti ukinuta mogućnost akumuliranja bilo kog vida bogatstva van kontrole države. Time će zlato biti gurnuto duboko u u podzemlje, a broj transakcija na crnom tržištu biće višestruko povećan.

U poslednjih nekoliko meseci vlade, ali i banke unutar EU pooštravaju propise vezane za vrednost sadržaja sefova, čime direktno, zakonskim propisima, odnosno u svojim oštim aktima i ugovorima koje zaključuju sa klijentima daju sebi mogućnost da vrše uvid u iste.

Naprimer JP Morgan Chase, stavili su ograničenje šta se može smestiti u sef i u kojoj količini, a vlada Grčke je otišla korak dalje i obavezala građane da prijave gotovinu u iznosu većem od 15.000 EUR i dragocenosti vrednosti veće od 30.000 EUR, kao i da obaveste državu o lokaciji sefa  gde je imovina deponovana. Prilikom deponovanja, potrebno je ispuniti dekleraciju što sa sobom nosi obavezu precizne procene svake pohranjene stavke pod krivičnom i materijalnom odgovornošću, a ukoliko se vlasti ne slažu sa procenjenom vrednošću, klijent je u opasnosti da bude procesuiran, a predmeti oduzeti.

Možemo postaviti i uvek aktuelno pitanje bezbednosti elektronski deponovanog novca. Koliko god da tehnologija napreduje, uporedo napreduju i načini na koji ista može biti zloupotrebljena. Niko ne može isključiti hakerske napade, viruse, sistemske greške, pa i kolaps samog sistema.




PRIVATNO  vs. JAVNO PRAVO




Ovakvim postupcima države će dovesti u pitanje pravo najveće od svih prava – pravo svojine.

Posedovaje novca, u bilo kom obliku predstavlja primer prava svojine. Međutim, uvođenjem obaveze da novac mora biti deponovn na računu kao i da podleže plaćanju negativnih kamata, nije pravo svojine, bar ne u svom izvornom obliku tj. definiciji iz Starog Rima – plena in re potestas.

Na delu je dakle – potpuna nacionalizacija bankarskog sektora i novca, koju će kontrolisati politika, a politiku njeni finasijeri.

Čitanjem ovog teksta  prosečan čitalac može reagovati na tri načina:

1.Ovaj scenario nije verovatan
2.Ne možemo učiniti ništa da to sprečimo
3.Moram preduzeti nešto  na vreme da ne budem opljačkan

Ovih prvih je najveći broj bez sumnje, jer ljudi su uglavnom pomirljivi, statični i lako postaju žrtve.

Druga grupa je svesna rizika, ali neće učiniti ništa da spreči sopstveni gubitak jer se neće pripremiti dovljno za nadolazeće promene.

Međutim, najmanji broj ljudi je u grupi koja će pokušati nešto da preduzme i tražiti alternative kojih nesumnjivo ima, a da li će razum nadvladati ljudsku pohlepu za vlašću i novcem, vreme će pokazati.



KONFISKACIJA ZLATA U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA 1933. GODINE




Parlamentarnim izvršnim nalogom broj 6102, od 5. Aprila 1933. godine, predsednik Franklin Roosvelt uveo je zabranu akumuliranja zlatnih novčića, zlatnih poluga i zlatnih sertifikata u kontinentalnim oblastima USA, a akt je imao za posledicu inkriminisanje posedovanja zlata od bilo kojeg pojedinca, ortačkog društva, udruženja ili kompanije.

Kako je u to vreme US dolar imao zlatnu podlogu odnosno zlatni standard i bez dodatnih zlatnih rezervi nije bilo moguće emitovati novu količinu preko potrebnog novca (prema zakonu iz 1913. novac je morao da bude pokriven sa 40% zlata u rezervama), vlada je bila prinudjena da prinudno pleni i otkupljuje zlato od fizičkih i pravnih lica kako bi emitovala veću količinu novca za tekuće potrebe.

Naime, naredba 6102 ostavila je manje od mesec dana roka da svi predaju svoje zlato po otkupnoj ceni od 20,67 USD dok je tržišna cena u to vreme bila 35 USD po unci odnosno nešto više od jednog dolara po gramu.

Od odredbe su posebno izuzeti slučajevi koji zlato upotrebljavaju u industriji i umetnosti, a od plenidbe su bili izuzeti i retki i neobični novčići, što je spasilo numizmatičke zbirke od pretapanja.