KAKO JE SLOBODA MEDIJA REGULISANA USTAVOM I ZAKONIMA?

Ustav Republike Srbije s obzirom na karakter samog akta, prilično se detaljno osvrće na slobodu medija, ali i pravo građana da budu obavešteni. Takođe garantuje i prava mišljenja i izražavanja.

Nakon Ustava, kao najvišeg državnog akta, sledeći nivo pružanja garancija slobode medija, obezbeđuju zakoni, odnosno najopšti medijski akt među njima – Zakon o javnom informisanju i medijima (ZJIM), koji se na samom početku, kroz načela i ciljeve samog zakona propisuje da je javno informisanje slobodno i ne podleže cenzuri, da javnost ima pravo i interes da bude informisana o stvarima od opšteg interesa, da je monopol u medijima zabranjen, a podaci o medijima javni.

Zabrana monopolističkog položaja i koncentracije u medijima detaljno je regulisana istim zakonom, odredbama o zaštiti medijskog pluralizma.

Takođe, određeni procenat budžeta Republike Srbije odvojen je za medije, a koji novac se plasira kroz raspisivanje konkursa za projekte iz oblasti javnog informisanja, a kao pokušaj postizanja nezavisnosti i medijskih sloboda.

Nezavisnost regulatornog tela nadležnog za kontrolu medija (REM) koji emituju audio i audio–vizuelne sadržaje, takođe je kroz princip podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, obezbeđena najpre samim ustavom, a zatim i Zakonom o elektronskim medijima, s obzirom da isti akt propisuje da se članovi REM-a biraju u Narodnoj skupštini.

U istom zakonu je navedeno da član Saveta REM-a ne može biti lice koje obavlja javnu, odnosno funkciju u političkoj stranci u smislu propisa kojim se uređuju pravila u vezi sa sprečavanjem sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija. 

Članove Saveta, predlažu odbori narodne i skupštine autonomne pokrajine.

Zatim, akreditovani univerziteti, kompetentna udruženja izdavača elektronskih medija, udruženja filmskih, scenskih i dramskih umetnika i udruženja kompozitora, kompetentna udruženja čiji su ciljevi ostvarivanje slobode izražavanja i zaštita dece, nacionalni saveti nacionalnih manjina, crkve i verske zajednice, predloge podnose zajedničkim dogovoro na nivou predmetnih univerziteta odnosno udruženja.

Naglašeno je i da članovi Saveta ne zastupaju stavove ili interese organa odnosno organizacije koje su ih predložile, već svoju dužnost obavljaju samostalno, po sopstvenom znanju i savesti.

USTAVNE GARANCIJE

Garancije slobode mišljenja

Jemči se sloboda mišljenja i izražavanja, kao i sloboda da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje.

Sloboda izražavanja može se zakonom ograničiti, ako je to neophodno radi zaštite prava i ugleda drugih, čuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda i zaštite javnog zdravlja, morala demokratskog društva i nacionalne bezbednosti Republike Srbije.

Garancije slobode medija

Svako je slobodan da bez odobrenja, na način predviđen zakonom, osniva novine i druga sredstva javnog obaveštavanja, dok se televizijske i radio-stanice osnivaju u skladu sa zakonom.

U Republici Srbiji nema cenzure, a nadležni sud može sprečiti širenje informacija i ideja putem sredstava javnog obaveštavanja samo ako je to u demokratskom društvu neophodno radi sprečavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka ili narušavanje teritorijalnog integriteta Republike Srbije, sprečavanja propagiranja rata ili podstrekavanja na neposredno nasilje ili radi sprečavanja zagovaranja rasne, nacionalne ili verske mržnje, kojim se podstiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.

Ostvarivanje prava na ispravku neistinite, nepotpune ili netačno prenete informacije kojom je povređeno nečije pravo ili interes i prava na odgovor na objavljenu informaciju uređuje se zakonom.

Garancije prava na obaveštenost

Svako ima pravo da istinito, potpuno i blagovremeno bude obaveštavan o pitanjima od javnog značaja i sredstva javnog obaveštavanja su dužna da to pravo poštuju.

Svako ima pravo na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, u skladu sa zakonom.

KAKO SLOBODA MEDIJA FUNKCIONIŠE U PRAKSI?

Iako su u Republici Srbiji formalno razdvojene zakonodavna, sudska i izvršna vlast, u praksi se one prepliću i prelivanje uticaja iz jedne u drugu je neminovno. Što se medija tiče, naročito je važan uticaj izvršne vlasti na zakonodavnu i obratno.

Naime, kako članove saveta REM-a bira Skupština, iz reda uglednih stručnjaka iz oblasti koje su od značaja za obavljanje poslova iz nadležnosti Regulatora (medijski stručnjaci, ekonomisti, pravnici, inženjeri telekomunikacija i sl.) konačnu reč o njihovom izboru daje Narodna Skupština

Time je otvoren prostor da u članstvo Saveta, budu izabrana lica koja odgovaraju interesima parlamentarne većine.

Problematična je i procedura samog kandidovanja, odnosno zakonom propisano zajendičko usaglašavanje predloženih kandidata, na nivou univerziteta i udruženja, gde su mogući uplivi raznih interesa koji preovlađuju nad objektivnošću i stručnošću pojedinaca.

S obzirom da istom, apsolutnom većinom, parlament bira i Vladu Republike Srbije, kao najviši organ izvršne vlasti, u faktičkom smislu, jako je teško postići nezavisnost i objektivnost u radu Regulatornog tela, od zakonodavne i izvršne vlasti.

Iako formalno, vlada nema moć da promeni odluku regulatora niti direktno da utiče na njen rad, postoje indirektni uticaji kroz način izbora članova, na koji način se kontroliše odlučivanje u regulatornom telu.

FINANSIJSKA NEZAVISNOST REGULATORNOG TELA ZA ELEKTRONSKE MEDIJE – REM-a

REM ima sopstveni budžet odnosno finansijski plan, koji donosi Savet, a odobrava Narodna Skupština.

Prihod Regulatora čine sredstva ostvarena od naknade koju pružalac medijske usluge plaća na ime dobijanja dozvole za emitovanje. 

Zakonom je propisano da ukoliko se u budžetu REM-a, pojavi višak na strani prihoda u jednoj kalendarskoj godini, isti se uplaćuje u državni budžet. U proteklih nekoliko godina, REM je poslovao sa velikim suficitom, i svake godine je bio obavezan da ostvarenu dobit uplati u republički budžet.

U slučaju negativnog bilansa u finansijskom planu REM-a, u skladu sa Zakonom o elektronskim medijima sredstva koja nedostaju obezbeđuju se iz državnog budžeta.

NADLEŽNOSTI I PRAVNI POLOŽAJ REGULATORNOG TELA ZA ELEKTRONSKE MEDIJE

Izdavanje dozvole

Regulator o zahtevu za izdavanje dozvole odlučuje rešenjem.

Ako je zahtev u skladu sa zakonom, REM izdaje dozvolu za pružanje medijske usluge i upisuje istu u Registar medijskih usluga koji inače vodi i ažurira Regulator.

Ako zakonski uslovi za izdavanje dozvole nisu ispunjeni, REM rešenjem odbija zahtev

Ovako doneto rešenje je konačno i na njega nije dozvoljena žalba. Međutim, može se podneti tužba nadležnom upravnom sudu i pokrenuti upravni spor.

Oduzimanje dozvole

Ukoliko nastupe zakonom taksativno navedeni razlozi  zbog kojih dozvola prestaje da važi i pre isteka zakonskog roka, Regulator donosi rešenje o oduzimanju dozvole dvotrećinskom većinom.

Rešenje je takođe konačno i protiv njega je moguće pokrenuti upravni spor.

Zakon o elektronskim medijima propisuje i privredne prestupe i prekršaje

ZEM propisuje i niz prekršaja zbog nepostupanju po odredbama koje regulišu zabranu govora mržnje, zaštitu maloletnika, posebnih tehničkih obaveza ili zbog propuštanja pribavljanja prethodne saglasnosti u vezi sa promenom vlasničke strukture.

Takođe REM je na osnovu Zakona o elektronskim medijima i Zakona o javnom informisanju i medjima nadležan za kontrolu ugroženosti medijskog pluralizma, kao i za sankcionisanje emitovanja sadržaja bez dozvole.

Tako zakon ovlašćuje Regulatora da kaznom od 2.000.000 do 3.000.000 RSD kazniće se pravno lice za privredni prestuo koje bez dozvole Regulatora emituje sadržaj, dok je za odgovorno fizičko lice predviđena kazna od 150.000 do 200.000 RSD.

Regulator može pravnom licu pored novčane kazne izreći i meru zabrane vršenja određene delatnosti u trajanju do 3 godine.

TRANSPARENTNOST RADA REGULATORA ZA ELEKTRONSKE MEDIJE

Regulator je dužan da na svom internet sajtu, besplatno objavi sve donete oduke, odnosno opšte i pojedinačne akte, kao i druge podatke iz svog delokruga, kao što je strategija razvoja radijskih i audio vizuelnih usluga, podzakonske akte koji detaljno definišu primenu ZEM-a, javne konkurse za izdavanje dozvola i donete odluke  po njima, podatke iz registra, presude upravnog suda donete u sporovima protiv rešenja Regulatora, odluke kojim se izriču mere na osnovu zakona, odluke po prijavama, godišnji izveštaj, finansijski plan, finansijke i revizorske izveštaje, stručna mišljenja, zapisnike sa zasedanja, studije i analizne izrađene po narudžbini REM-a kao i podatke o javnim raspravama.

OGLAŠAVANJE DRŽAVNIH ORGANA I JAVNIH PREDUZEĆA I SLOBODA MEDIJA

Oglašavanje državnih organa i privrednih društava u javnoj svojini nije regulisano posebnim zakonom niti obuhvaćeno važećim Zakonom o oglašavanju , što predstavlja veliku prazninu i daje mogućnost nepravilnostima odnosno otvara put uticaju na medijski sadržaj indirektno kroz omogućavanje odnosno onemogućavanje oglašavanja od strane države, koja se u tržišnim uslovima u kojima se posluje u Republici Srbiji pojavljuje kao jedan od najvažnijih oglašivača.

Zbog specifičnosti elektronskih medija Regulator je doneo poseban Pravilnik o oglašavanju i sponzorstvu u elektronskim medijima , kojim detaljnije reguliše ovu oblast u odnosu na pomenuti Zakon, ali opet bez regulacije situacija kada se kao oglašivač pojavljuje država ili privredno društvo u njenom vlasništvu.

Oglašavanje državnih i javnih preduzeća u Republici Srbiji se sprovodi kroz sistem javnih nabavki, kao i za sve ostale vrste javnih kupovina, pa se kroz unapred postavljene kriterijume koje medij mora da ispuni, tendenciozno isključuje veliki broj nepodobnih medija i otvaraju vrata onima koji odgovaraju raznim interesima oglašivača.

Takođe, ovaj vid preraspodele sredstava kroz državno oglašavanje formalno je nadgledan od strane nadležnog ministarstva znači opet – države, ali samo u domenu pravilnosti sprovođenja pravila i procedura javnih nabavki, a ne i kroz uključivanje drugih parametara koji bi obezbedili transparentnu i fer preraspodelu javnih sredstava.

UTICAJ DRŽAVE NA UREDNIČKU POLITIKU MEDIJA – ZAKLJUČAK

Sloboda medija i zabrana cenzurisanja je proklamovana Ustavom Republike Srbije i medijskim zakonima, kako je na početku izveštaja detaljno opisano, tako da zakoni ne daju mogućnost državi da direktno vrši uticaj na uredničku politiku medija, niti da blokira veb sajtove u cilju ograničavanja slobode govora.

Međutim, uz pomoć mehanizama izbora članova Saveta Regulatornog tela, kao i nedostatka regulisanja državnog oglašavanja i nepravilnosti i nejasnih kriterijuma za dodelu sredstava na javnim konkursima od strane države i lokalne samouprave, država indirektno vrši uticaj na medije.

Taj uticaj se često ne ogleda u direktnom cenzorskom intervenisanju, već u svesti samih medijskih radnika i urednika o potrebi da se izveštava na određeni način, tako da je auto-cenzura veoma prisutna na teritoriji Republike Srbije.

Konkretne pritiske i uticaje  pojedinaca koji utiču na pojavu auto-cenzure nije lako dokazati, ali i površnim praćenjem medija, naročito u toku izborne kampanje ona je itekako vidljiva.

S obzirom da su mediji u privatnom vlasništvu, na uredniku i vlasniku kapitala je da svoju uređivačku politiku prilagode kako i kome hoće, i za to ne postoje propisane sankcije. Osim tržišne, od strane one čitalačke grupe koja insistira na objektivnom izveštavanju u vidu nekorišćenja usluga predmetnog medija.

Republika Srbija je 66 na listi organizacije „Reporteri bez granica“, u 2017. godini kada su medijske slobode u pitanju.  Što predstavlja pad od 7 mesta u odnosu na 2016.

Pored auto – cenzure, prisuan je u velikoj meri i jedan vid takozvane meke cenzure koja proističe iz netransparentnog nekontrolisanog i nejednakog pristupa državnoj pomoći koji uključuje selektivan pristup subvencijama i fondovima za oglašavanje iz državnih izvora.

S obzirom na teške finansijske uslove za funkcionisanje medija u Srbiji, gotovo je nemoguće tržišno poslovati i ostvariti potpunu nezavisnost za koju mediji još uvek nisu pronašli održiv model. Zbog toga su mediji postali zavisni od državnog odnosno budžetskog novca koji je postao jedan od najznačajnijih i najpoželjnijih izvora za finansiranje rada medija.

Generalno, nivo slobode medija se menja iz godine u godinu na osnovu izveštaja nevladinog sektora i drugih organizacija, na bolje ili na gore, ali u vreme takozvane prethodne i sadašnje vlasti (pre i nakon 2012 godine) cenzura i auto cenzura u medijima je prisutna.

Povezani članci:

Nosioci javnih funkcija i sloboda govora