Autor Boris Moljević

 


 

U današnje vreme, svakodnevno se možemo susresti sa korišćenjem autorskih dela na različite načine i od različitih pojedinaca ili grupa lica. Pojedine od grupa lica koje imaju potrebu da u velikoj meri koriste različita autorska dela su masovne. U ovom tekstu će biti reči upravo o jednoj od takvih masovnih grupa, a to su mediji koji neminovno imaju potrebu za korišćenjem različitih vrsta autorskih dela, najviše tekstova i fotografija, i to bez obzira da li pričamo o klasičnim medijima, kao što su novine, televizija i sl. ili o nešto novijim, modernijim internet medijima.

Obavljanje delatnosti medija kroz izveštavanje građana zasnovano je na slobodi izražavanja. Ipak, sloboda izražavanja, kao i svaka druga prava i slobode, nije apsolutna, odnosno ima svoja ograničenja koja se poklapaju sa pravima i slobodama drugih lica, a što obuhvata i autorska prava drugih lica.

S tim u vezi, neophodno je pronaći balans između slobodnog medijskog izveštavanja, s jedne strane, i autorskog prava, s druge strane, naročito ukoliko znamo da se autorska dela danas masovno koriste od strane medija.

Za definisanje takvog balansa važan institut jesu ograničenja autorskog prava koja predstavljaju svojevrsan mehanizam za prevazilaženje razlika u interesima dve suprotstavljene strane (medija i autora, odnosno nosilaca autorskih prava), te deluju u cilju pronalaska rešenja koje je načelno prihvatljivo za sve.

Uzevši u obzir da mediji zaista predstavljaju veliku grupu korisnika autorskih dela, zakonodavac je to prepoznao propisujući određena ograničenja autorskog prava direktno u korist medija. Pored ograničenja koja su propisana direktno u korist medija, postoje određena ograničenja koja mediji takođe koriste iako zakonodavac, prilikom uspostavljanja istih, nije neposredno imao za cilj zaštitu interesa medija.
Od svih ograničenja koja su utvrđena Zakonom o autorskom i srodnim pravima izdvojili smo i analizirali šest na koje se mediji najviše pozivaju, te ih podelili u dve grupe u zavisnosti od toga da li su propisana direktno u korist medija:


Ograničenja koja su propisana direktno u korist medija:


1. član 43. Zakona o autorskom i srodnima pravima – suspenzija u okviru izveštavanja javnosti putem štampe, radija, televizije i drugih medija o tekućim događajima, u obimu koji odgovara svrsi i načinu izveštavanja o tekućem događaju;

Mediji upravo ovo ograničenje koriste u najvećem broju slučajeva upravo iz razloga što se bavi izveštavanjem o tekućim, aktuelnim događajima. S tim u vezi, zakonodavac je prepoznao značaj izveštavanja medija o tekućim događajima, pa je procenio da u određenim situacijama postoji opravdanje za ograničenje prava autora, odnosno nosioca prava, a sve kako bi se medijima omogućilo da kroz korišćenje konkretnog autorskog dela izveste javnost o određenom tekućem događaju.
Ukoliko uzmemo u obzir pravnu normu koja reguliše predmetno ograničenje, možemo primetiti tri stvari:

  • korisnik ovog ograničenja mora biti štampani, radio, televizijski i drugi medij;
  • mora se raditi o tekućem događaju, dakle događaju koji je aktuelan;
  • mora se voditi računa o svrsi i načinu izveštavanja o tekućem događaju, odnosno o tome da li i u kojoj meri korišćenje predmetnog autorskog dela doprinosi predmetnom izveštavanju, kao i da li je neophodno saopštavanje konkretnog dela ili samo njegovih pojedinih delova.


Kada je reč o ovom ograničenju, treba napomenuti da zakon propisuje i četiri situacije na koje se ono odnosi, a to su:

  • umnožavanje primeraka objavljenih dela koja se pojavljuju kao sastavni deo događaja o kome se javnost izveštava;
  • pripremanje i umnožavanje kratkih izvoda ili sažetaka iz novinskih i drugih sličnih članaka u pregledima štampe;
  • umnožavanje političkih, verskih i drugih govora održanih na javnim skupovima, u državnim organima, verskim ustanovama ili prilikom državnih ili verskih svečanosti;
  • slobodno korišćenje dnevnih informacija i vesti koje imaju prirodu novinskog izveštaja.


Navođenjem ovih situacija zakonodavac je konkretizovao pravnu normu, te je dao autorima, korisnicima autorskih dela, ali i sudovima smernice u pogledu pravilnog tumačenja i primene predmetne odredbe.


2. član 50. Zakona o autorskom i srodnim pravima – suspenzija u korist organizacije za radiodifuziju koja ima dozvolu za emitovanje dela, koja se odnosi na beleženje konkretnog dela na nosač zvuka/slike/zvuka i slike, a sve u cilju emitovanja datog dela


Predmetno ograničenje se odnosi na medije, tačnije organizacije za radiodifuzije koje su na legitiman i legalan način pribavile pravo emitovanja dela. Naime, da bi autorsko delo bilo podobno za bilo koju vrstu emitovanja, ono prethodno mora biti zabeleženo u određenom obliku, odnosno neophodno je da se prethodno proizvede drugi predmet zaštite prava intelektualne svojine – fonogram ili videogram koji će sadržai autorsko delo koje će naknadno biti emitovano. S tim u vezi, zakonodavac je licima koja su legitimno pribavila pravo emitovanja dela dao pravo da umnože to delo i tako proizvedu fonogram i videogram, a sve u cilju omogućavanja korišćenja legitimno pribavljenog prava emitovanja dela.


Ipak, ovde treba naglasiti da je ovo ograničenje relativno prevaziđeno, budući da se u odnosi između nosioca prava i organizacije za radiodifuziju u najvećem broju slučajeva rešavaju ugovornim putem, a što obuhvata i mogućnost umnožavanja dela u cilju emitovanja istog.


3. član 56. Zakona o autorskom i srodnim pravima – zakonska licenca koja se odnosi na slobodno javno saopštavanje, u sredstvima javnog informisanja, članaka koji su objavljeni u drugim sredstvima javnog informisanja, a koji se odnose na tekuća ekonomska, politička ili verska pitanja i čije korišćenje autor nije izričito zabranio

Ovo ograničenje se razlikuje od svih drugih ograničenja koja će biti obrađena u ovom tekstu po tome što predstavlja zakonsku licencu, a ne suspenziju isključivih prava.

Predmetno ograničenje se odnosi samo na članke, odnosno pisana autorska dela koja su prethodno javno saopštena u bilo kom sredstvu javnog informisanja, odnosno koja su na taj način saopštena široj javnosti. Pored toga, ono što je specifično za ovo ograničenje jeste da je definisana tema kojom se taj članak mora baviti, odnosno da bi predmetno ograničenje bilo primenjivo, u konkretnom članku mora biti reč o ekonomiju, politici i/ili veri, te možemo pretpostaviti da je zakonodavac navedene teme označio kao relevantne za javnost i propisao mogućnost korišćenja članaka koji se bave istim.


Ipak, ovde treba napomenuti da zakon daje mogućnost autoru članka da izričito zabrani korišćenje svog autorskog dela na način propisan predmetnim ograničenjem. Dakle, autor ipak ima mogućnost da isključi primenu ove pravne norme, te je jasno da je zakonodavac vodio računa o interesima autora i iste maksimalno zaštitio kroz davanje ovakvog ovlašćenja autoru.


Ograničenja koja nisu propisana direktno u korist medija, ali ih mediji koriste:


1. član 49. Zakona o autorskom i srodnim pravima – suspenzija radi umnožavanja i drugih oblika javnog saopštavanja kratkih odlomaka autorskog dela (pravo citiranja), odnosno pojedinačnih kratkih autorskih dela, pod zakonom propisanim uslovima


Ovo ograničenje nije propisano direktno u korist medija, ali mediji svakako u obavljanju svoje delatnosti često citiraju tuđa autorska dela, te su prinuđeni da se pozivaju, odnosno da koriste predmetno ograničenje. Zakon propisuje tri uslova koja moraju biti ispunjena da bi se delo moglo slobodno citirati.


Prvi uslov jeste da je to delo već objavljeno, jer bi u suprotnom došlo do povrede prava objavljivanja dela kao moralnog autorskog prava. Drugi uslov jeste da je se delovi dela ili cela kratka dela integrišu u drugo delo ako je to neophodno radi ilustracije, potvrde ili reference. Dakle, propisan je cilj, odnosno svrha citiranja. Takođe, utvrđena je i dodatna obaveza naznačenja da je reč o citatu. Konačno, treći uslov propisuje obavezu navođenja autora, naslova, kao i podataka o objavljivanju dela, ukoliko su takvi podaci poznati.


Jasno je da mediji, imaju obavezu da ispoštuju jednake uslove koji su propisani za korišćenje ovog ograničenja kao i svi drugih korisnici autorskih dela, bez obzira na činjenicu da prilikom propisivanja predmetnog ograničenja zakonodavac nije direktno imao na umu interese medija.


2. član 54a – suspenzija koja se odnosi na slobodnu preradu dela, ukoliko je reč o parodiji ili karikaturi, kao i ako je prerada prouzrokovana prirodom ili načinom korišćenja dela


Predmetnu suspenzija je relevantna za medija u dva različita slučaja, jedan kada je reč o parodiji ili karikaturi, a drugi kada je u pitanju prerada dela koja je neophodna zbog prirode konkretnog dela ili konkretnog načina korišćenja dela.


Što se tiče slučaja koji je vezan za parodiji ili karikaturu, to zakon jasno postavlja uslov da parodija ili karikatura ne smeju biti takve da stvaraju zabunu u pogledu izvora dela. Dakle, prosečni krajnji korisnik ne sme biti doveden u zabludu da parodija predstavlja izvorno delo ili da je na bilo koji način povezana sa izvornim delom. Budući da domaće zakonodavstvo ne definiše delo parodije, prinuđeni smo da se okrenemo stavovima utvrđenim u sudskoj praksi, te ističemo da je Apelacioni sud u Beogradu u svojoj presudi posl. br. Gž 98/2017 utvrdio da se parodija ogleda u korišćenju elemenata već postojećeg autorskog dela, a sve u cilju stvaranja novog dela koje daje svojevrstan komentar na izvorno delo. Dakle, po domaćoj sudskoj praksi, da bi se delo moglo smatrati delom parodije neophodno je da, pored toga što koristi elemente izvornog dela, autor dela parodije, kroz samo delo, daje i svoj komentar na izvorno delo.


Dalje, druga situacija, koja se odnosi na preradu autorskog dela koja je prouzrokovana prirodom ili načinom korišćenja, je obuhvaćena ovim ograničenjem u cilju zaštite lica koja su na legitiman način pribavila pravo da određeno autorsko delo koriste, ali iz objektivnih razloga postoji potreba za određenim vidom prerade tog dela, a sve kako bi se omogućilo i faktičko korišćenje dela. Dakle, ovo ograničenje služi samo kao institut koji će omogućiti prevazilaženje objektivnih prepreka za iskorišćavanje legitimno pribavljenog prava.


3. član 54v – suspenzija u slučajevima kada autorsko delo predstavlja nebitan sastojak u odnosu na glavno delo u koje je uključeno


Mediji često prilikom svog izveštavanja koriste određeno delo koje je integrisano u neko drugo delo za čije korišćenje imaju dozvolu nosioca prava. Ne bi bilo svrsishodno da u tom slučaju nosilac prava na integrisanom delu može zabraniti korišćenje tuđeg dela samo iz razloga što to delo u sebi sadrži drugo, odnosno njegovo delo. S tim u vezi, zakonodavac je propisao da ukoliko integrisano delo predstavlja nebitan sastojak glavnog dela u koje je uključeno, lice koje je pribavilo pravo da koristi glavno delo, a samim tim i integrisano, nema obavezu da traži dozvolu od nosioca prava na integrisanom delu.


Dva kriterijuma mogu pomoći prilikom ocenjivanja da li integrisano delo predstvlja nebitan sastojak ili ne. Kriterijum zamenjivosti – postavlja se pitanje da li će glavno delo ostati suštinski isto ukoliko se integrisano delo ukloni iz njega, kao i kriterijum nezavisnosti – razmatra se da li je prosečnom posmatraču glavnog dela jasno da koncept tog dela nije uslovljen prirodom i sadržinom integrisanog dela.